Dragi čitaoci,
Mislila sam da ljudi koji govore sa najvećom sigurnošću vjerovatno znaju najviše. Tek kroz rad sa liderima i sopstveno iskustvo počela sam da uviđam da sigurnost kojom neko izgovara riječi nije uvijek odraz kvaliteta njegovog razmišljanja.
Od tada mnogo manje slušam koliko je neko uvjeren u ono što govori, a mnogo više obraćam pažnju na ono što se dešava kada njegovo mišljenje bude dovedeno u pitanje.
Upravo o tome pišem u ovom newsletteru. Zašto samopouzdanje nije uvijek pokazatelj kompetencije i zašto najzreliji lideri često nijesu oni koji imaju odgovor na svako pitanje.
| „Znam da ništa ne znam.“ |
Ova poznata misao, koja se pripisuje Sokratu, godinama mi je djelovala pomalo paradoksalno. Kako neko ko je ostavio tako dubok trag u istoriji može reći da ništa ne zna? Godinama sam mislila da ljudi koji govore sa najvećom sigurnošću znaju najviše.Tek kasnije sam shvatila da sigurnost sa kojom neko govori nije isto što i kvalitet njegovog razmišljanja. Da li vam se dešava da prije nego što iznesete mišljenje, još jednom u sebi provjerite da li ste nešto propustili? Onda zastanete, razmislite i pažljivo izaberete riječi jer vam je važno da ono što kažete bude tačno. Ako vam je ovo poznato, postoji velika šansa da ste godinama vjerovali da prije nego što nešto kažete morate biti potpuno sigurni da ste u pravu. I ja sam. Nisam tako razmišljala zato što mi je nedostajalo znanje ili iskustvo, već zato što sam osjećala odgovornost prema onome što govorim. U toku svoje bankarske karijere posmatrala sam kako cijela prostorija povjeruje onome ko govori najsigurnije. Ne zato što je imao najbolje argumente, već zato što je zvučao kao da ne postoji mogućnost da nije u pravu. Kasnije bi se često ispostavilo da nijesu bili u pravu. Tada sam shvatila nešto što mi je promijenilo način na koji procjenjujem ljude. Sigurnost sa kojom neko govori nije isto što i znanje. Neki od najkompetentnijih ljudi koje poznajem upravo su oni koji nemaju potrebu da imaju odgovor na svako pitanje. Oni umiju da kažu:“Ne znam u ovom trenutku i ne želim da nagađam.””Hajde da provjerimo prije nego što donesemo zaključak.””Nijesam o tome razmišljao/la na taj način. Drago mi je da si otvorio/la tu perspektivu.” I upravo zato im vjerujem. Njihova sigurnost ne dolazi iz potrebe da uvijek budu u pravu. Dolazi iz toga što im nije problem da priznaju kada nešto ne znaju. Problem nastaje kada povjerujemo da lider uvijek mora da ima odgovor. Ljudi tada sve manje pitaju, sve manje predlažu i sve rjeđe govore ono što zaista misle. Umjesto toga, pokušavaju da procijene šta lider želi da čuje. Iz somatske perspektive, to nije slučajno.Kada naš nervni sistem doživljava neslaganje kao prijetnju, javlja se potreba da budemo u pravu.Da dokazujemo.Da branimo svoj stav.Da ne pokažemo sumnju. Međutim, kada postoji unutrašnja sigurnost, nije ugrožen naš identitet ako neko misli drugačije. Možemo da zastanemo, saslušamo i promijenimo mišljenje kada dobijemo nove informacije. To nije slabost, već znak da nam nije potrebno da uvijek budemo u pravu. Zato danas mnogo manje obraćam pažnju na to koliko neko govori samouvjereno, a mnogo više na to šta se desi kada ga neko izazove. Upravo tada se najjasnije vidi razlika između potrebe da budemo u pravu i stvarne unutrašnje sigurnosti. Liderstvo ne gubi kada neko kaže: “Ne znam.”Gubi kada povjerujemo da je sigurnost sa kojom neko govori dokaz da zna više. Tada najglasniji glas postane važniji od najboljeg razmišljanja. Do sljedećeg čitanja,Jelena Vuletić, PCC, Osnivačica Balance to Business-a |
