Rukomet je Danijelu Pavićević odveo do Njemačke i reprezentativnog dresa, ali i naučio disciplini, istrajnosti i borbi nakon teških trenutaka. Danas, nakon profesionalne karijere, najveće pobjede pronalazi u majčinstvu, porodici i novim životnim izazovima. U razgovoru govori o Schwerinu, povredi, povratku na teren, reprezentaciji, samohranom roditeljstvu i životu nakon sporta.
-Period u Schwerinu pamtim kao jedan od najvažnijih i najljepših perioda svoje sportske karijere. To je bilo iskustvo koje mi je, osim u sportskom smislu, mnogo značilo i na ličnom planu. Odlazak u drugu državu, u potpuno novu sredinu, sa drugačijim jezikom, mentalitetom i načinom života, bio je veliki korak za mene.
Kada govorimo o sportu, razlika je bila posebno primjetna. U Njemačkoj sam osjetila koliko se ozbiljno pristupa profesionalnom sportu – od organizacije, discipline i uslova za rad, do odnosa prema sportisti i njegovom vremenu. Sve je bilo mnogo sistematičnije i profesionalnije. To me je dodatno naučilo koliko su rad, disciplina i odgovornost važni ako želite da napravite ozbiljan rezultat.
Istovremeno, život u Njemačkoj bio je dosta drugačiji od onoga na šta sam navikla u Crnoj Gori. Ipak, upravo kroz te razlike sam sazrijevala, postajala samostalnija i učila da se oslonim na sebe. Danas taj period ne posmatram samo kao dio svoje rukometne karijere, već kao jedno veliko životno iskustvo koje je ostavilo trag na meni.
-U novoj sredini sam se vremenom dobro snašla, ali početak nije bio jednostavan. Najteža mi je bila komunikacija, prije svega zbog jezika. Kada se nađete sami u drugoj zemlji i ne možete u potpunosti da izrazite ono što želite, shvatite koliko je jezik važan. Zbog toga sam vremenom počela da učim njemački, koliko god sam mogla, upravo da bih se lakše sporazumijevala sa ljudima i osjećala sigurnije u svakodnevnom životu.
Najljepše mi je bilo to što sam kroz sport dobila priliku da upoznam potpuno drugačiji način života, ljude i kulturu, ali i da upoznam sebe na jedan novi način. Naučila sam da mogu da se prilagodim, da funkcionišem daleko od kuće i da se izborim i onda kada mi okolnosti nisu poznate. Posebno pamtim osjećaj kada shvatite da ste od nekoga ko je došao u novu sredinu i ne poznaje jezik, postali osoba koja se tamo snalazi, radi, trenira i gradi svoj život.
Mislim da su upravo takva iskustva najvrjednija – ona koja vas iznesu iz zone komfora i pokažu vam koliko zapravo možete.
-Profesionalni sport me je naučio da se ne odustaje onda kada je najteže. Naučio me je disciplini, strpljenju i tome da rezultat ne dolazi preko noći, već kroz svakodnevni rad, odricanje i vjeru u sebe.
Tu lekciju sam posebno osjetila kada sam doživjela povredu prednjih ukrštenih ligamenata. U trenutku kada vam se učini da vam se sve što ste godinama gradili odjednom zaustavilo, najvažnije je da ne izgubite vjeru u sebe. Oporavak nije bio samo fizički, već i velika mentalna borba. Bilo je teško, ali sam toliko voljela rukomet i ono što sam radila da nisam željela da prihvatim da je to kraj.
Vjerovala sam da mogu da se vratim – i vratila sam se. Ne samo da bih ponovo igrala, već da sebi dokažem da mogu da ustanem i nakon najtežeg pada. Mislim da je upravo to najveća lekcija koju mi je sport dao: čovjeka ne određuje trenutak kada padne, već snaga kojom ustane.
Sport me je naučio da ništa vrijedno u životu ne dolazi bez borbe. Naučio me je da postoje dani kada ćete biti najbolji, ali i oni kada ćete sumnjati u sebe, gubiti, padati i morati da pronađete razlog da ustanete i nastavite dalje.Sport me je naučio da pobjeda nije samo kada podignete pehar. Pobjeda je i kada nakon svega što vas slomi pronađete snagu da ponovo ustanete.
Majčinstvo me promijenilo u svakom smislu. Kada sam zbog porodice i djece napravila pauzu od rukometa, nisam tada znala koliko će mi se pogled na život promijeniti. Danas na mnoge stvari gledam potpuno drugačije. Ono što mi je nekada bilo najvažnije, danas možda više nema istu težinu, jer sam dobila nešto što je za mene vrijednije od svega što sam do tada postigla.
Moja djeca su najvrjednije i najljepše što mi se dogodilo u životu. U karijeri sam imala priliku da osvajam, da se borim za pobjede, da nosim dres i doživim trenutke na koje sam ponosna. Ali nijedan pehar, medalja ili pobjeda ne može da se uporedi sa osjećajem koji donosi majčinstvo.
Rukomet mi je donio mnogo toga i zauvijek će biti veliki dio mene, ali majčinstvo mi je pokazalo jednu potpuno drugu dimenziju života. Naučilo me je strpljenju, odgovornosti, bezuslovnoj ljubavi i tome da više ne živim samo za sebe. Danas svaku odluku donosim imajući na umu njih i njihovu budućnost.
I možda je najveća promjena upravo u tome što sam nekada razmišljala o tome kako da osvojim sljedeću utakmicu, a danas razmišljam kako da svojoj djeci budem najbolji primjer. Nekada sam pobjedu tražila na terenu, a danas je pronalazim u njima.
Zato ne gledam na odlazak od profesionalnog rukometa kao na odustajanje od nečega. Gledam na to kao na trenutak kada sam izabrala nešto što je za mene bilo još važnije. Jer karijera ima svoje pehare i medalje, ali djeca su ono što čovjek nosi u srcu cijeli život.
–
Nije uvijek lako uskladiti sve obaveze, posebno kada ste samohrani roditelj i kada znate da se veliki dio odgovornosti nalazi upravo na vama. Ali mislim da sam kroz sve što sam prošla naučila da budem organizovana, odgovorna i da uvijek pronađem način.
Prije svega, moja djeca su moj najveći prioritet. Trudim se da, bez obzira na broj obaveza, uvijek imaju moju pažnju, vrijeme i osjećaj da sam tu za njih. Istovremeno, veoma sam posvećena poslu i svemu što radim, jer ne radim ništa na pola. Volim da stvaram, da radim, da učim i da se dokazujem, i upravo mi ta ljubav prema onome što radim daje dodatnu snagu.
Mislim da je mnogo toga moguće kada imate jasne prioritete, dobru organizaciju i, prije svega, vjeru u sebe. Naravno da postoje dani kada je teško i kada se umorite, ali tada se podsjetim zbog čega sve to radim.
Danas imam mnogo različitih obaveza i uloga, ali nijednu ne doživljavam kao teret. Kao majka želim da budem najbolji primjer svojoj djeci, a kroz posao želim da im pokažem da se trud, rad i upornost uvijek isplate.
Naučila sam da ne čekam da mi se život prilagodi, već da se ja prilagodim životu i napravim najbolje od onoga što imam. I dok god imam svoju djecu kao razlog i svoju volju kao pokretač, vjerujem da mogu da uskladim mnogo više nego što sam nekada mislila da je moguće.
–
Mislim da je veliki dio odgovora u tome što je sve to jednostavno ostalo u meni. Sport me je od malih nogu naučio disciplini, odgovornosti, radu i tome da uvijek tražim način da idem korak dalje. I dalje imam potrebu da radim, da stvaram, da budem aktivna i da u svemu što radim dam svoj maksimum.
Danas imam više različitih uloga i obaveza, ali svaka od njih je na neki način dio mene. Majčinstvo mi je najveća životna uloga, posao mi daje osjećaj samostalnosti, rad sa djecom mi vraća ljubav prema sportu, a kroz preduzetništvo i organizaciju događaja imam priliku da budem kreativna i da stvaram nešto svoje.
Nije uvijek lako i neću reći da svakog dana imam beskrajnu energiju. Postoje dani kada sam umorna i kada je teško sve uskladiti. Ali trudim se. Mislim da je najvažnije imati razlog zbog kojeg ustajete svakog jutra i zbog kojeg ne odustajete. Meni su to, prije svega, moja djeca, ali i želja da ostanem svoja i da nastavim da se razvijam.
Danas sam istovremeno majka, radim više poslova. Možda se moja uloga promijenila, ali moja energija i borbeni duh nisu. Samo su danas usmjereni na neke druge terene.
I ponosna sam što sve to radim upravo u svojoj zemlji. Crnu Goru mnogo volim i uvijek sam je nosila sa posebnom emocijom. Dok sam igrala rukomet, svaki put kada bih obukla dres reprezentacije, znala sam da ne predstavljam samo sebe, već svoju zemlju, i za taj dres sam uvijek davala sve što sam imala. Danas možda više nisam na terenu sa reprezentativnim dresom, ali ta ljubav prema Crnoj Gori je ostala ista. Gdje god mogu, želim da svojim radom, energijom i rezultatima doprinesem svojoj zemlji i da budem neko na koga će ljudi iz mog grada i moje države moći da budu ponosni.
zenskiportal.me
