Istraživanje rodnih odnosa i položaja žena u crnogorskom patrijahatu nije nepoznata tema na lokalnoj umjetničkoj sceni, ali monodrama “Virdžina”, izvedena u četvrtak, dala je snažnu i originalnu perspektivu i drukčiji pogled na ovo društveno pitanje. Ovaj komad nedavno je premijerno izveden u Beogradskom dramskom, zatim u Spomen domu Crvena komuna u Petrovcu, potom 22. januara u Dodestu (KIC “Budo Tomović”), a sljedeće izvođenje je zakazano u Zagrebu u Histrionskom domu. Ova monodrama može se apsolutno smatrati velikim uspjehom, uzevši u obzir posjećenost, a i glasne aplauze koje je dobila na kraju. Ulogu virdžine igra talentovana glumica Marta Ćeranić, a predstava je rađena po tekstu Dušana Jankovića.
Radnja prati ženu rođenu u tradicionalnoj Crnoj Gori prošloga vijeka. Spletom okolnosti, ona je odrastala kao muškarac i tako su je tretirali i njeni najbliži i cijela zajednica u kojoj je stasavala. Unikatnost ove drame je upravo u tome što ovo nije samo prikaz položaja žena u tadašnjem društvu, već sveopšti opis društvenog mehanizma koji je stvarao specifične rodne uloge. U centru tog mehanizma nalazi se naša heroina, koja ima unikatan položaj koji prevazilazi naše klasično binarno shvatanje muških i ženskih uloga. Njena duboko intimna ispovijest o poteškoćama i borbama protiv onoga što jeste i što želi da bude predstavlja realnu dekonstrukciju mitologizovane prošlosti, ali i sadašnjosti koja je djelimično sagrađena na tim mitovima. U intimnoj i potresnoj monodrami, maestralna Marta Ćeranić pokazuje da pritisci na žene nijesu nestali i objašnjava da su samo promijenili ime. Ona je tokom trajanja cjelokupne predstave na najbolji način dokazala staru dramsku istinu da monodrama, kao scenski izazov, može biti i najteži dramski rod, ali i najinspirativniji za pravog glumca. Ubjedljivo je odigrala svojevrsnu verziju brehtovske majke hrabrosti, ali majke koja svjesno neće imati svoj porod, jer je određena da nosi sopstveni težak krst i usud muške glave u kući, da bi održala ugled familije, uz privid da će se i iz tog doma iznjedriti nova pokoljenja. Od najvećeg značaja je što je Ćeranićeva uspjela da svojom ulogom ostvari ono na šta mnogi glumci danas zaboravljaju – da publika njenom liku duboko vjeruje od samog početka do kraja predstave.
Kazala da je igranje ove uloge bilo jako zahtjevno, posebno zbog toga što je od sebe imala velika očekivanja: “Jako zahtjevno i, mogu slobodno da kažem, jako teško za mene. Mislim da sam pristupila zadatku sa puno očekivanja zadatih sebi. U tom smislu mi je bilo teško sebe da zadovoljim, da ispunim to što sam ja zamislila. U suštini mi je najteže bilo da odigram oca, majku i samu virdžinu, a da mi vi to vjerujete. Evo, ja sad ne znam da li ste mi vi vjerovali”, kazala je ona.
Smatra da crnogorsko društvo nije mnogo napredovalo od svog opisa iz 20. vijeka u ovoj predstavi, jer i dalje stavlja velika očekivanja i zahtjeve pred žene. “Jako malo smo napredovali, mislim da se samo sada iste te stvari nazivaju drugim imenima. Pa, recimo, sve ovo što se nameće kao moderno i kao nešto što morate. Od žene se danas očekuje da izgleda fantastično, ako ima, recimo 60 godina, ona mora da izgleda makar kao da ima 40, da je super domaćica, da je odlična, da ima fenomenalnu karijeru, muža, djecu, da je rodila sina i tako dalje. Sve te obaveze u suštini nisu realne, nisu realni zahtjevi”.
Dodaje kako zbog toga, proces pretvaranja u virdžine nije samo pretvaranje djevojčice u dječaka, već uskraćivanje slobodog izražavanja identiteta. “Stvarno se htjele, ne htjele, pretvarate u neku vrstu virdžine, jer po meni virdžina nije samo obući djevojčicu u dječaka. Virdžina je sve ono što svakodnevno, vjerovatno i vi imate, neke od tih situacija, kada potiskujete nešto što strašno želite ili ste željeli, pa vas nisu podržali, pa su vam rekli da to sakrijete, da to bolje da se ne vidi. To je sve, zapravo, virdžina”, zaključuje Ćeranić.
Ova monodrama, dakle, fenomenološki razotkriva sudbinsku posvećenost žene iz davne Crne Gore, djevice/virdžine, odlučne da se žrtvuje po sistemu svršenog čina, uz potiskivanje svoje intime, ženske personalnosti, i ličnog prava na porod, uz svjesno prihvatanje lika muškarca u muškoj odjeći. Ona nosi svoj teški krst žrtvujući se da svojom muškom pojavnošću dokaže da se i u toj familiji rađaju muške glave, koje će produžavati potomstvo. Marta Ćeranić oživjela je sliku jedne heroine iz prošlosti Crne Gore, osvijetlila gordost žene sa crnogorskog krša, kao gledalac želi da se predstava igra što duže, i na što širem kulturnom prostoru. Sljedeća izvedba u Zagrebu biće upravo i dobar pokazatelj takve potrebe igranja jedne izvorno, u svakom smislu, naše predstave iz Crne Gore.
Izvor: Vijesti, Gradski portal
