Ponekad me život podsjeti da je lako biti smiren kad sve teče glatko – kad su dani lagani, a um bistar. Ali prava snaga smirenosti otkriva se tek kad stvari krenu drugačije, kad nas umor i neizvjesnost stave na probu.
U tim trenucima učim da mir nije pasivnost, već duboka povezanost sa sobom. U nastavku dijelim razmišljanje o toj tihoj snazi – o smirenosti koja ne bježi od stvarnosti, već je grli s povjerenjem.
Lako je biti smiren kad je sve u redu – kad smo naspavani, kad niko ne traži previše od nas, kad je život lagan.
Pravi test dolazi kad se pojave izazovi, kad je tijelo umorno, kad je um prepun misli, kad stvari ne idu po planu. Tada smirenost postaje nešto dublje.
Ne radi se o tome da se pravimo da je sve u redu, niti da potiskujemo emocije. Radi se o tome da ostanemo u miru sa sobom, čak i kad sve oko nas pokušava da nas odvuče od nas samih.
Ponekad smirenost dođe tek nakon što se potrudimo, preuzmemo odgovornost, damo sve od sebe. U tome ima tihe snage – u toj spoznaji da smo bili prisutni, da smo dali sve od sebe. I iz tog mjesta, možemo da otpustimo.
Naše tijelo zna kada forsiramo. Ono se steže, daje nam znak da usporimo. Kad to ignorišemo, gubimo sebe u haosu. Ali kad zaista oslušnemo, tijelo nas uči nečemu moćnom: smirenost nije lijenost. To je mudrost. To je način da kažemo: „Uradio/la sam svoje. Sad puštam život da uradi svoje.“
Možete to vidjeti na ljudima. Neki reaguju agresivno kad postane teško – bore se, pokušavaju da kontrolišu, guraju silom. Drugi pak zastanu, udahnu i ostanu prisutni.
Ne zato što im nije stalo, nego zato što razumiju da reakcija ne mijenja situaciju.
Ovakva smirenost dolazi sa zrelošću – sa poznavanjem sebe, s povjerenjem u svoj put i s uzemljenošću, čak i kad se tlo trese.
Sve prolazi – svaki izazov, svaki talas, svaka oluja.
Do sljedećeg čitanja,
Jelena Vuletić, ACC,
Osnivačica Balance to Business-a
