Često se u poslu zateknem kako govorim o ciljevima, brojkama i rokovima, zaboravljajući ono nevidljivo, ali presudno – podršku. Ona ne ulazi u tabele, ali bez nje, ni najbolji rezultati ne znače mnogo.
Inspiracija za ove redove je naslovna fotografija – trenutka kada sam pokušala da zakoračim u čamac, izgubila ravnotežu i instinktivno se uhvatila za stablo, shvativši kasnije da je upravo ta ruka podrške bila početak svega.
U nastavku vas pozivam da zajedno zastanemo i osvrnemo se na ono što nas zaista povezuje kao ljude. Možda ćete prepoznati sebe, možda nekoga pored vas.
U svakodnevnom poslovnom okruženju, uvijek pričamo o performansama, ciljevima, KPI-jevima. Mjerimo učinak, efikasnost, rokove. A o čemu rjeđe govorimo?
O podršci – onome što sve to povezuje.
Za trenutak zastanite i zapitajte se koliko vas je imalo ili ima podršku upravo sada?
Podrška ne mora doći u obliku savjeta, rješenja ili velikih gestova. Nekada je to samo osjećaj da nismo sami dok prolazimo kroz izazovan period. Nekada je to kolega koji zna kada treba da bude prisutan – bez pritiska, bez očekivanja. Nekada je to prostor da pogriješimo, a da ne budemo odmah osuđeni.
U savremenom poslovnom svijetu, ovakva podrška se često gubi. Empatija opada jer su ljudi preopterećeni. Fokus je na rezultatima, ne na međuljudskim odnosima. Kolege se povlače u svoje zadatke, a lideri nerijetko zadržavaju distancu iz straha da ne pokažu slabost. Sve više funkcionišemo kao izolovani, umjesto kao međusobno povezani sistemi.
Ipak, podrška nije slabost.
Naprotiv, ona je pokretač razvoja, oslonac u nesigurnim vremenima i ključni regulator stresa. Timovi u kojima podrška postoji kao vrijednost imaju više međusobnog povjerenja, komuniciraju otvorenije, rješavaju konflikte brže i dugoročno ostvaruju bolje rezultate.
Zato je važno da se zapitamo: Šta ja mogu da učinim?
Kao kolege, možemo jednostavno biti prisutni. Možemo da pitamo “Kako si stvarno?”. Možemo slušati bez prekidanja. Možemo ponuditi podršku bez očekivanja nečega zauzvrat.
Kao lideri, možemo stvoriti prostor gdje su greške prihvaćene kao dio procesa. Možemo pitati prije nego što kritikujemo. Možemo voditi tim ne samo prema ciljevima, već i prema međusobnom povjerenju.
I, što je možda najvažnije – možemo svojim ponašanjem dati dozvolu da i drugi budu autentični i ranjivi.
Na kraju, podrška je temelj svega zdravog u jednoj organizaciji. Bez nje nema zdravih timova, otvorene komunikacije, održivog rasta i povjerenja koje traje.
Zato budimo oni koji vide druge. Pružajmo podršku i ne zaboravimo da je s vremena na vrijeme i zatražimo.
Do sljedećeg čitanja,
Jelena Vuletić, ACC,
Osnivačica Balance to Business-a
