Kada sam napuštala Dubrovnik devedesetih, nisam mogla ni naslutiti da će mi trebati 35 godina da se ponovo vratim među svoje školske drugove, u sjećanja koja su čitavo vrijeme tiho živjela u meni. Ove jeseni, učenici 8A razreda Osnovne škole Lapad ponovo su se okupili — i srce mi je bilo puno.
Od prvog zagrljaja, sve je bilo kao nekad. Prepoznali smo jedni druge po osmijehu, po načinu na koji izgovaramo imena, po toplini u glasu. Vrijeme je prošlo, ali povezanost nije.
Sjetili smo se naših nastavnika, razredne, školskih hodnika, i svih onih dana koji su nas naučili da budemo ono što danas jesmo. Prisjećali smo se nestašluka — nekih kojih se svi živo sjećamo, i nekih za koje smo tek sada, uz smijeh, prvi put čuli. Bilo je i onih tiših trenutaka, kada su suze i osmijesi išli zajedno.
Za mene, koja sam davno otišla iz Dubrovnika, ovo veče je bilo više od okupljanja. Bio je to povratak kući — u vrijeme kada je sve bilo jednostavno i čisto, u prijateljstva koja su izdržala sve godine i daljine.
Hvala 8A – na smijehu, na sjećanjima i na tome što dokazujete da prave veze nikada ne zastarijevaju.
Autorka: Radonjić K.
