U svijetu poezije, gdje riječi stvaraju čaroliju i dodiruju duše, Nada Matović stoji kao istinski primjer snage i upornosti. Kao pesnikinja sa pet objavljenih zbirki poezije, Nada je svojom riječju obogatila književnu scenu, ali i suočila se sa mnogim izazovima koji su joj onemogućili da njen glas odjekne onako kako zaslužuje. Uprkos talentu, Nada se često osjeća nevidljivom u društvu koje nije dovoljno inkluzivno za osobe sa invaliditetom.
Pozivamo vas da saznate više o ovoj izuzetnoj pjesnikinji i njenoj borbi za prepoznavanje i priznanje.
Možete li nam reći nešto više o sebi i svom životnom putu? Kako ste započeli svoju karijeru u poeziji?
Rođena sam 27. 01 1996. godine u Beranama, poeziju sam počela da pišem tokom srednjoškolskih dana, nekako kada su bili upitanju pismeni zadaci uvijek sam voljela tu slobodnu tetematskcu formu, jer mi je davala slobodu da dam neku elegantnost i ukrasim rad, bar nekim citatom. U tom dijelu sam se isticala. Što su prepoznali profesori, pa tako sam dobila i prve savjete za poeziju. Naravno inspirsana Kostićevom Santa Marijom.
Šta vas inspiriše da pišete poeziju?
Inspiriše me sve ono što i svakog drugog pjesnika, ali najviše ljubav i neki društveni događaji.
Kako izgleda vaš proces pisanja? Da li imate neki ritual ili specifično vrijeme kada pišete?
Trudim se kada pišem da to bude pitko i jednostavno, da što lakše probudi emocije kod ljudi, ali isto tako u svakoj zbirci se trudim da kako riječi tako forma bude što inovatnija.
Možete li nam reći nešto više o svojih pet zbirki poezije? Koje su glavne teme kojima se bavite?
Ljubav, život, godišnja doba, prijateljstvo. Prva je bila ta odskočna daska u kojoj je dvadeset i pet pjesama, dok ostale imaju od pedeset do stotinu.
Koja zbirka vam je najdraža i zašto?
Najteže pitanje, sve su mi drage ali, ajde da kažemo peta pod nazivom Kofer izgubljenih riječi. Iz tog razloga što onako nekako estecki najljepša i poezija u njoj je nekako najzrlelija.
Koji su najveći izazovi sa kojima ste se suočili kao pjesnikinja?
Izazova je dosta od poteškoća pri objavlivanju, objavljivanje jeste jedan kompleksan zadatak od pronalaženja saradnika, sponzora sve to je jedan jako dug zadatak. A još teže kada samo djelo ugleda sjetlost dana i pored svog kvalita jer svakoj zbirci je bar po jedna nagrađena pjesma, moje zbirke nemaju mjesto u knjižarama, pa mnogo teže dolaze do svojih čitalaca.
Kako invaliditet utiče na vašu karijeru i percepciju u književnim krugovima?
Jako je teško probuditi tu svijest kod opšte populacije da ja pišem kao i svako ko voli pisamu riječ, ne iz neke tuge ili bilo čega drugog, pisala bih u bilo kojim drugim okolnostima.
E, sada institucije nemaju elektromotorne rampe, pa tako osi nemaju jednake mogućnosti za aktivno učeše u kulturnom životu, jer nismo umogunosti pratiti sadražaje koji se realizuju na spratu. Deset godina sam u ovom poslu, ali sam itekako nevidljiva. Malo insttucija nas poziva da budemo dio nekog događaja, većinom se sami guramo u društvene tokove.
Možete li nam opisati kako ste doživeli diskriminaciju u književnim i društvenim krugovima?
Mogu samo krako reći da je teško svako od nas je presrećan kada postane dio nekog udruženja, ali nerijetko udruženja nas prime među svoju svitu, i kada saznaju da smo osobe s invaliditetom, tu predstaje sva komunikacija s nama mi nemamo ni tu podršku prikikom objavlivavnja djela od strane udruženja, nerijeko ne dobijamo odgovore na zahtjeve, a ako ih i dobijemo to budu samo oni negativni. Zbog svega navedenog za sebe kažem da sam nevidjiva. Što se tiče tih kulturnih isnstitucija jedinu podršku imam od strane prdivne direktorice Centra za kulturu u Beranma gospođe Tamare Kenjić, kao i svih zaposlenih u toj ustanovi, i ovom prilikom im se srdačno zahvaljem.
Kakvo je vaše iskustvo sa pristupačnošću kulturnih i književnih događaja i objekata?
Već sam navela kroz jedno od pitanja, ali ću dodati da uvijek u svakom pogledu možemo bolje,ali nadležni ćute, ne čuju, znam da je za sve potreban novac i ulaganja, ali dostojanstven život nema cijenu.
Da li imate podršku od strane porodice i prijatelja u vašem književnom radu?
Porodice da, a znate kako svi ovi problemi koje sam navela utiču na sticanje prijatelja, ali najveći je taj što svaki invalidet poistovećuje s mentalnim, takvo smo društvo pa osi imaju jako mali broj prijatelja, ili ih uopšte i nemaju. Stoga želim da poručim svima a najviše prosvjetnim radnicima, jer oni su ta glavna karika našeg društva, jer prenose stavove na djecu, usađuju u njima sve one prave vrijednosti. Gledajmo očima i srcem, ovo govorim iz mnogih razloga gdje su me odbacivala poučena od strane profesora da me se plaše iako za tim nije bilo podrebe, nikada ne možemo znati šta ko može, a sta ne dok mu ne pružimo jedake uslove i mogunosti, malo je pozivnih primjera onih profesora koji su mi prilazili slobodno i bez straha. Sada ću biti dio jednog projekta Centra za kulturu Plav upitanju književni susreti, prvi put za deset godina da me neko pozvao na nešto tako, znači pomaka u vidljivosti ima, ali su jako mali, takođe biću dio jedne inkluzivne predstave, i to je još jedan način na koji ću promovisati svoju poeziju.
Sada sam studetkinja Pravnog fakulteta, na kojem pa i nemam problema što se tiče diskriminacije na svu sreću. Takođe ću dodati da se trudim kako poeziju, tako i sebe približim djeci u školama, zbog svih već navedenih stvari, a najviše s željom da probudim u njima intersovanja i ljubav prema prisanoj riječi, ali i umjetnosti, jer smatram da svaka umjetost opleminje naše biće, i relaksira dušu.
Da li planirate objaviti nove zbirke ili se okušati u nekom drugom književnom žanru?
Rado bih se oprobala u pisanju priča, eseja itd, ali to je jedan mnogo kompleksni način kojem treba posvetiti mnogo više pažnje, kako bih sve bilo savršeno.
Koja je vaša poruka za društvo u vezi sa inkluzijom osoba sa invaliditetom u kulturi i književnosti?
Gledajte nas bez ikavih ograničenja ito je onaj najosnovni način pored prilagođavanja objekata, takođe podsjetila bih knjižare, da i među nama ima jako kvalitetnih umjetnika, pomozite nam da bedemo tu gdje nam je i mjesto. Ja ne radim ovo da bih zaradila i svaka cijena zbirke je simbolična u odnosu na njen kvalitet. Znam i to da se jako rijetko čita, pa bismo i na tom polju trebali mnogo više raditi.
Šta bi trebalo promjeniti u društvu kako bi se poboljšao položaj osoba sa invaliditetom?
Kao i što sam več navela percepciju gledanja na invalidtet i prilagođavanje objekata, a invalidtet i nije neka tragična stvar, koliko je tragično sve već navedeno.
Budimo zdrelo, zdravo i savjesno društvo.
MOJ NISI
Moj nisi…
A i ovo crno vino u čaši tuđe je
i sve izgleda k΄o loš nenapisani stih,
a poezija je život ovom lutajućem srcu
kod koga zajedno tuga i sreća žive.
Imam samo još djelić sebe,
deset prstiju i jedan san.
Iz kamena cvijet niče,
baš kao i riječi sa ove pjesnikove usne.
Znaš kad oči najviše zlate se?
Kad ljubavi u srcu ima.
Dišem za dan kad ponovo bićeš
moje plavo popodne bez kapi kiše,
radost koju ni olujno nebo ne obriše.
Pusti neka tajne jednom na uvo zašume,
neka otpuste svoju gorčinu i slast.
Jer tako, baš tako polako ljubav će
ulogu svoju da shvati lako,
jer naše tajne poput potoka teku
i u sebi nose galebova toplinu meku.
Želim da smisao svake patnje moje
bude u boji zrelog suncokreta.
Postoje valovi duše
koji sve osim ljubavi silama svojim
i snagama vjetra mogu da sruše.
Bježiš od mene, bježim od tebe,
a uvijek završimo zajedno u mom snu
Izvor: Nada Matovic/radiotitograd.me
