Povratak u toplinu: Moji komšije i ja u Dubrovniku
Prije više od trideset godina, događaji koji su se odvijali nisu trebali da podijele jedan narod koji je živio u slozi i harmoniji. Moj život se naglo promijenio te 1991. godine kada sam, zbog nekih ljudi i okolnosti, morala napustiti svoj dom u Dubrovniku i preseliti se u Crnu Goru gdje sam i rođena. Ostavila sam za sobom prijatelje, predivne uspomene i jedan miran život bez problema.
Dubrovnik je bio moj dom. Ulice starog grada, miris mora, topli razgovori s komšijama i neizmerna radost koju sam osjećala svaki dan – sve to je ostalo iza mene. Preseljenje u Crnu Goru donijelo je novu realnost, ali srce mi je uvijek kucalo za Dubrovnik.
Prošlo je mnogo godina, ali ljubav prema tom gradu nikada nije izblijedila. Prvih nekoliko godina, posjete su bile nemoguće, ali kako su se vremena mijenjala, tako je došla prilika da se vratim. Posljednjih petnaest godina, svako ljeto provodim kod dragih komšija iz ulaza koji me uvijek dočekaju kao svoju kćerku. Njihova gostoprimljivost nema cijenu i svaki put kada kročim u Dubrovnik, osjećam se kao da sam se vratila kući.
Skeptična zbog svog crnogorskog naglaska, često sam se bojala da će me gledati s podozrenjem. Međutim, svaki put kada bi čuli moj akcenat, dočekali bi me s osmijehom i uzvikom: „Crnogorka, dobro nam došla!“ Ta toplina i dobrodošlica brišu sve sumnje i podsjećaju me na vrijeme kada smo svi živjeli kao jedno.
Jedan poseban trenutak iz tih ljetovanja uvijek ću nositi u srcu. Sjedila sam na balkonu starog prijatelja, gledajući zalazak sunca nad morem. Miris soli i borova ispunjavao je vazduh. U tom trenutku, osjetila sam neizmjernu zahvalnost – za prijateljstvo koje nije nestalo, za ljubav koja je ostala nepokolebljiva i za grad koji me, uprkos svemu, uvijek prima raširenih ruku.
Moji prijatelji iz Dubrovnika i ja često razgovaramo o prošlim vremenima, sjećajući se svih lijepih trenutaka. Oni su postali dio moje porodice i njihova ljubaznost i otvorenost su neprocjenjivi. Njihove priče, smijeh i zajednički trenuci su ono što me vraća svake godine.
Dubrovnik je više od grada. On je simbol ljubavi, prijateljstva i neuništivog duha zajedništva. Bez obzira na sve što se dogodilo, taj duh je ostao netaknut. I zbog toga, svaki put kada se vratim, osjećam kao da nikada nisam ni odlazila.
Ova priča je moj način da izrazim zahvalnost i podijelim iskustvo koje mi je pokazalo da ljubav i prijateljstvo mogu prevazići sve prepreke. Dubrovnik i njegovi divni ljudi uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu, a ja ću, zajedno sa svojom djecom, nastaviti da dolazim i uživam u svemu što ovaj predivni grad ima da ponudi.
Autorka: Radonjić K.
