U teoriji, obrazovanje je dostupno svima. U praksi, jednak pristup i dalje nije stvarnost za mnoge mlade osobe sa invaliditetom. Posebno za djevojke i žene, koje se suočavaju sa dvostrukim izazovom – rodnim stereotipima i sistemskim neprilagođenostima. Barijere nijesu uvijek dramatične. One su često administrativne, tehničke i tihe. Formular koji nije prilagođen čitačima ekrana. Predavanje bez mikrofona. Ispitni rok bez fleksibilnosti. Literatura dostupna samo u štampanoj formi. Sve to čini razliku između formalnog prava i stvarne mogućnosti. U takvom okruženju, obrazovanje postaje test izdržljivosti.
Kada prilagođavanje zavisi od dobre volje
Mnogi studenti sa invaliditetom navode da podrška često zavisi od pojedinca – profesora koji razumije, kolege koja pošalje materijal, asistenta koji se potrudi. Sistem kao cjelina rijetko funkcioniše preventivno. Najčešće reaguje tek kada se problem pojavi.
Slabovidi student Fakulteta za političke nauke, odsjek novinarstvo, kaže da su prepreke često nevidljive onima koji ih ne doživljavaju. „Najveći izazov nije sama nastava, već tehničke sitnice koje se podrazumijevaju. Prezentacije sa sitnim fontom, literatura koja nije digitalizovana, nedostatak kontrasta na materijalima. Moraš stalno da tražiš prilagođavanje, a ne želiš da budeš percipiran kao neko ko traži privilegiju, već ravnopravan pristup“, ističe on.
Dodaje da novinarstvo kao profesija nosi dodatnu odgovornost. „Učimo da postavljamo pitanja drugima, ali rijetko ko pita kako mi pratimo nastavu. Ipak, studiram jer vjerujem da je važno da mediji imaju glasove koji razumiju iskustvo marginalizovanih. Ako želimo inkluzivno društvo, moramo imati inkluzivne medije.“
Između podrške i pogrešne „privilegije“
Naša novinarka Katarina Cerović, slabovida djevojka, ima drugačije, ali podjednako važno iskustvo. Ona ističe da se tokom školovanja susretala sa situacijama u kojima joj ocjene nijesu bile rezultat stvarnog znanja, već pretpostavki nastavnika.„Dešavalo mi se da osjetim kako mi je ocjena poklonjena. To nije podrška – to je umanjivanje mog truda. Kada vam neko da veću ocjenu samo zato što imate invaliditet, zapravo vam poručuje da ne vjeruje da možete postići isto kao i drugi“, kaže Katarina.
Takav oblik „privilegije“ ostavlja gorak ukus. Umjesto jednakih kriterijuma, pojavljuje se sažaljenje. Umjesto prilagođenih uslova za rad, snižena očekivanja. „Mnogo mi je važnije da dobijem prilagođene materijale i realnu šansu da pokažem znanje, nego da mi neko pokloni ocjenu. Ja ne želim lakši put, već jednak put“, dodaje ona.
Žene između ambicije i sumnje sistema
Za mnoge djevojke sa invaliditetom, obrazovni put je ispunjen dodatnim sumnjama okoline. Često im se sugeriše da „ne opterećuju sebe previše“ ili da biraju manje zahtjevne smjerove. Takve poruke, iako ponekad izrečene iz brige, zapravo umanjuju potencijal. Obrazovanje ne bi smjelo da bude kompromis između ambicije i pristupačnosti. Ono mora biti prostor jednakih šansi, a ne stalnog dokazivanja sposobnosti.
Znanje kao oblik dostojanstva
Uprkos sporim promjenama, mladi ljudi sa invaliditetom nastavljaju da upisuju fakultete, polažu ispite i završavaju studije. Ne zato što je sistem savršen, već zato što odbijaju da prihvate ograničenja koja im nameće okruženje. Njihov uspjeh ne treba da bude izuzetak koji se romantizuje, niti povod za sažaljenje. On treba da bude dokaz da sposobnost ne zavisi od fizičkih barijera, već od prilike da se znanje pokaže.
Obrazovanje bez barijera nije pitanje dobre volje – to je pitanje jednakosti.
Jer dok sistem često stoji na pola puta, žene i muškarci sa invaliditetom nastavljaju dalje. A društvo koje želi napredak mora naučiti da im ne poklanja ocjene – već da im obezbijedi uslove.
Projekat „Vidljive, a ne nevidljive“ nastoji da upravo ovakve glasove stavi u fokus – glasove žena koje jasno poručuju da njihov život ne traži sažaljenje, već poštovanje. Jer tek kada se oslobodimo stereotipa, možemo govoriti o stvarnoj ravnopravnosti.
Autor: Bulatovic L./zenskiportal.me
