Ova pjesma je intimna ispovijest o unutrašnjem svijetu osobe koja se osjeća drugačijom i neprihvaćenom. Kroz svoje stihove, autorka Nada Matović poziva na dublje razumijevanje, empatiju i ljubav prema svim ljudima, bez obzira na njihove različitosti. Pjesma nas podsjeća na važnost prihvatanja sebe i drugih, te na moć ljubavi da transformiše i oslobodi.
U svoja četiri zida ili Ispovijest
U svoja četiri zida često
dugu raspravu vodim
sa sagovornikom nevidljivim.
Jesam li drugačija u moru istih,
jesu li razlike samo dijagnoze,
gdje je smisao života s manom?
A šta je sa karakterom, emocijama,
ljepotom duše?
Jesmo li svi Božiji, isti,
u srcu čisti?
Ili smo toliko tamni
da ni najsitnijoj kapljici
svjetlosti ne damo
da ugrije duše naše?
Bože, šta to od ljudi
ljude može da spase?
Ulicama života hodam,
kažem sebi uspori malo,
pusti svijet da vidi
da živa si.
Oko sebe okrenem se
a publike nigdje,
ni u životu, ni sceni.
Pa nisam ja ona igračka
koju dijete u igri baca
jer nije mu po volji,
jer drugačija je
nego što bi voljelo.
I ja znam da niko ne voli
polomljene igračke
koje niko neće.
Možda nismo rođeni
da volimo svakog i sve,
ali samo ljubav ima tu moć
da otjera ovu sivu noć.
Hoću bar jednog prijatelja
koji će sa mnom
sva moja bremena da nosi.
I ja sam žena, nevidljiva doduše,
ne čuješ mi zvuk potpetice
dok koračam i očima željnim
grlim cio svijet.
A oko mene muk,
tišina grobna, teška.
I nikada mi biti neće jasni
strah i ignorisanje gluvo.
Šta to ima u ćutanju
kojim me kažnjava život?
Gledaju me ljudi obazrivo
kao da sam nejako dijete,
preosjetljivo i uplašeno,
od razmaženosti uplakano,
drugi sa strahom
kao da rogove nosim,
u nekim očima sažaljenje ćutim.
A ne slute da sam iz bajke lik,
one koja još ni napisana nije,
u duši da svira stotinu violina,
u srcu da pleše najljepša balerina.
Čudan ovo je svijet,
ne vidi, ne čuje,
ne razumije šapat jasenovih grana
ni miris rose na livadi
očima ne pije.
Zato i krečim papir,
ali u dugine boje,
da ljudi konačno vide
da su i drugačiji kao oni isti,
da postoje, dišu, žele, vole….
Slobodu i oni žele,
bez straha i oklevanja moć
da uberu i pomirišu svoj cvijet.
Ali život mi je već dugo
pozornica na kojoj ništa više
istinitо nije.
Vazdan glumimo, a glumci nismo,
maske stavljamo i tešku šminku,
bol da ne vidi se.
Jeste li i vi siti praznih obećanja
kao ja?
Ne želim da sanjam samo noću,
jer snovi moji traže
pravo na život,
da se probudi čovjek u čovjeku.
Ko smo mi uopšte,
kad i od emocije bježimo,
šta mi to mjesto srca
u sebi nosimo?
Ovako ja u svoja četiri zida,
dugu raspravu vodim
sa sagovornikom nevidljivim.
Jesam li jednaka u moru
različito istih?
Jesu li razlike naše dijagnoze?
A gdje je karakter, emocija prava?
Jesmo li svi Božiji, isti,
u duši čisti?
Ili smo mračni i tamni toliko
da ne damo ljubav da se useli
u duše naše?
Šta to od ljudi
ljude može da spase?
Autorka pjesme: Nada Matović
