Snaga koja pomjera granice
U našoj državi nije lako biti žena. Ali biti žena sa invaliditetom znači svakodnevno se suočavati sa dodatnim preprekama – fizičkim, društvenim i emocionalnim. Predrasude su i dalje snažno prisutne, kako u profesionalnom, tako i u privatnom životu.
Dok se od žena bez invaliditeta podrazumijeva da se ostvare u ulozi majke, žene sa invaliditetom se često ni ne pitaju o toj mogućnosti. O njihovim željama se nerijetko ćuti. S druge strane, postoje i nerealna očekivanja porodice, koja ponekad ne razumije u potpunosti izazove sa kojima se njihovo dijete suočava. Umjesto podrške prilagođene realnim mogućnostima, često se nameću standardi koji ne uzimaju u obzir specifične okolnosti.
Barijere su vidljive i u svakodnevnim situacijama. Ono za šta ženi bez invaliditeta treba nekoliko minuta, ženi sa invaliditetom može zahtijevati višestruko više vremena, truda i energije. Nepristupačni objekti, loša infrastruktura i nedostatak sistemske podrške i dalje su realnost.
Ipak – žene i djevojčice sa invaliditetom ne odustaju.
Na pitanje: „Šta vas motiviše da nastavite dalje kada naiđete na barijeru?“ njihove odgovore krasi odlučnost, snaga i jasna svijest o sopstvenoj vrijednosti.
„Želja za uspjehom, želja da i poslije uspjeha osvajam nove teritorije i nižem nove uspjehe“, kazala je djevojka sa potpunim oštećenjem vida.
Motivacija često dolazi iz ličnog iskustva prevazilaženja prepreka.
„Za nastavak dalje motiviše me cilj, ali i iskustvo da sam i u prethodnim situacijama uspjela da nastavim“, istakla je jedna od sagovornica.
Inat kao pokretač
Za neke žene, snaga dolazi iz prkosa.
Sagovornica sa sjevera države, gdje je pristupačnost i dalje ozbiljan izazov, kaže:
„Mene motiviše inat, prkos prepreci koja je ispred mene, potreba da je pretvorim u izazov i iskustvo da je ta prepreka tu da bi me učinila boljom, jačom i spremnijom za svaku narednu.“
Inat, u ovom kontekstu, nije negativna emocija – već energija koja pokreće.
Suze nijesu slabost
Snaga ne znači odsustvo emocija. Naprotiv.
„Prvo se dobro isplačem, progutam knedlu, a onda kažem sama sebi da ta barijera nije ono što me definiše i što zaslužujem. I dignem se, uprkos svemu“, kaže jedna od sagovornica.
Prihvatanje trenutka slabosti često je prvi korak ka novoj snazi.
Zajedništvo i razmjena iskustava
Jedna od sagovornica, sportistkinja i aktivistkinja u pokretu osoba sa invaliditetom, ističe značaj međusobne podrške:
„Iako sam mnogo naučila iz svog ličnog iskustva, tuđe iskustvo me uvijek dodatno nauči i motiviše. Da bismo nešto promijenili, potrebno je da pričamo, da slušamo, tražimo i dajemo savjete. Uspjeh dolazi postepeno i ogleda se u našem karakteru.“
Promjene ne dolaze same – one se grade kroz dijalog i solidarnost.
Nepravda kao dodatni motiv
Za neke žene, upravo nepravda postaje gorivo za borbu.
„Mene motiviše nepravda i barijere generalno. Tada imam dodatnu motivaciju da ne posustanem, već da idem naprijed“, kazala je osoba sa cerebralnom paralizom.
Umjesto da ih obeshrabre, prepreke ih podstiču da budu glasnije, odlučnije i vidljivije.
Snaga koja ne zavisi od prepreka
Za kraj, riječi jedne naše paraolimpijke koje možda najbolje sumiraju suštinu:
„Motiviše me saznanje da moja vrijednost ne zavisi od prepreka na koje nailazim. Nastavljam dalje jer znam da svaka prepreka nije kraj, nego lekcija. Snagu pronalazim u malim pobjedama, u ljudima koji vjeruju u mene i u želji da moj život ima smisao bez obzira na ograničenja.“
Jer prava snaga ne znači da prepreka nema – već da joj ne dozvolimo da nas zaustavi.
Projekat „Vidljive, a ne nevidljive“ nastoji da upravo ovakve glasove stavi u fokus – glasove žena koje jasno poručuju da njihov život ne traži sažaljenje, već poštovanje. Jer tek kada se oslobodimo stereotipa, možemo govoriti o stvarnoj ravnopravnosti.
Autorka: Katarina Cerović/zenskiportal.me
