U tišini koja govori više od riječi, započeo je prvi performans iz ciklusa umjetničkog projekta “Glasovi tišine: Talenti iz sjenke”, koji slavi kreativnost i snagu djece i mladih sa invaliditetom kroz poeziju, pokret i emociju.
Projekat realizuje kompanija My name doo, a njegova svrha je da stvori prostor u kojem umjetnost postaje jezik jednakosti, slobode i izraza za sve – bez obzira na fizičke ili razvojne barijere.
Otvaranje ovog projekta obilježio je snažan i dirljiv performans u kojem se isprepliću tri važna glasa: Andrea Begović, djevojka sa invaliditetom i autorka stihova; Sara, mlada učesnica sa razvojnim teškoćama; i Julija Milačić Petrović Njegoš, istaknuta crnogorska glumica i profesorica za pokreta na FDU.
Na pozornici bez riječi, ali sa snažnim emotivnim nabojem, Julija i Sara plešu, dok glumica Branka Otašević snažno i emotivno izgovara Andrine stihove, prenoseći svaku njenu misao, osjećaj i borbu kroz glas i interpretaciju. Andreina poezija, nastala u tišini i sa mnogo unutrašnje snage, govori o svijetu viđenom iz ugla onih koji se svakodnevno bore za prostor, razumijevanje i prihvatanje.
Tema performansa je snaga tišine, unutrašnji glas koji ne traži sažaljenje, već priznanje. Poezija Andree bavi se ličnim preprekama, potragom za identitetom i neizgovorenom potrebom za pripadanjem. Sara, koja se nalazi rame uz rame sa Julijom, ne samo da hrabro dijeli scenu, već i doprinosi pokretu – svojim ritmom, emocijama i prisustvom koje nosi iskrenost bez granica.
Pokreti Julije i Sare nisu koreografisani u klasičnom smislu – oni prate puls stihova, njihov ritam, težinu i lepršavost. U jednom trenutku – uzdignute ruke, kao vapaj. U drugom – skladna simetrija tijela, kao smiraj duše. Performans se odvija u minimalističkom scenskom prostoru, čime se pažnja u potpunosti usmjerava na ono najbitnije: emociju.
Posebno snažan momenat bio je kada se na velikom platnu u pozadini pojavila Andreina slika, uz vizualizaciju njenih stihova, dok su publiku obuzimali pokreti Julije i Sare. Ta sinergija riječi, slike i tijela – stvorila je utisak da je i sama Andrea prisutna na sceni, govoreći svojim stihovima kroz glas Branke, i svojim prisustvom kroz pokret Sare.
Kako ističe umjetnička voditeljka projekta Branka Otašević: „dokaz da kultura ne poznaje granice, i da prava umjetnost dolazi onda kada dozvolimo srcu da govori“.
Ovaj prvi performans najavljuje da nas u nastavku projekta očekuje još snažnih i emotivnih priča, u kojima poezija djece i mladih sa invaliditetom postaje umjetnost koja ne traži aplauz, već razumijevanje.
U vremenu kada kultura ima moć da mijenja stvarnost, Andrea, Branka, Sara i Julija su pokazale da upravo iz tišine mogu nastati najglasniji glasovi – oni koji se pamte.
Projekat je sufinansiran od strane Ministarstva kulture i medija Crne Gore.
Izvor: radiotitograd.me
