Opet u sebi imam ista pitanja: šta biti kad porastem, a već odavno sam velika… Kako poći na put bez povređivanja unutrašnjeg ja? Kako zaboraviti na tišinu? Koje su to moćne riječi? Šta je to moć? Ima li je? Gdje je sunce u životu ili u sudbini — onoj istoj koja nam uvijek nešto krade? Kako se razlikovati, a opet ostati isti? Kako sebi biti ljeto ili neko drugo godišnje doba? Kako unutar sebe imati prijatelja? Ne znam. Čudno, bolno i strašno je.
Znam da mi je književnost sve to. Često pitam sebe u tišini: šta sam ja to uspjela? U moru uspješnih riba, evo još jedna, malo drugačija, ali opet ista. Neću iluzije niti snove. Hoću da idem svuda gdje me stvarnost zove, ma koliko bila gruba. Moja je i ja je nosim ispod zuba.
Pitam se često koliko zapravo ja imam zuba za borbu sa sudbinom. Ali moje odluke su moje, samo moje, ne sudbine ni života. Svako je obuo svoje cipele i svoj život.
Uz mene često u ovom svijetu možda stoji odrednica — ona u kolicima. Neka stoji šta god hoće. Jednog dana čovjek će ustati. Ali tek onog dana kada se mi promijenimo.
Znate šta je lijepo? Brojati uspjehe. A ja moje polako, ali sigurno brojim u jednom dahu, dok drugi možda broje u momentu, u danu. Jeste, više puta me opekla sudbina, ali mislim da nema čovjeka koga nije.
Nekada sam blaga prema drugima, a stroga prema sebi. Oboje čovjek mora platiti — neko koracima života koji se usporeno kreće, kada su u pitanju lijepe stvari. Ali bitno je voljeti sebe, ali isto tako i onog drugog. Bitno je znati da ljubav može spasiti svijet. Važno je da svi u sebi imamo bar jednu iskricu ljubavi. A ako nas neko ne želi pored sebe — nađimo ljubav u sebi, kako ne bismo morali svakodnevno kupovati komadiće rasparčanog srca.
To je nit mog puta, mog uspjeha. A koja je tvoja nit? Tvoj tajni kod? Tvoj štit?
Savjet: idi na stranu sunca, tvog sunca, kakvo god bilo. Tvoje je. Ni kad ti volja umre, otkopaj je. Bori se za sebe da bi te neko čuo i vidio. Presjeci sve vidljive i nevidljive lance. Nemamo svi isti put, živote, ali svi imamo nedovršene priče u rokovnicima, druge sudbine, ali iste snove.
Kada me neko upita za tačan broj nastalih pjesama — ne znam. Ne brojim ja njih. Neka broje one mene. One čuvaju kako moju dušu, tako i moje tajne. Da li sam ja drugarica s perom ili ono s mnom — ne znam. Ali znam da ono vidi mojim očima, onako kako svijet možda nikada i neće. Nije ni važno.
Dragi moj dnevniče, ostaj mi dobro.
A ti, izgubljeni čitaoče, obični čovječe, probaj u mojim tragovima naći bar jedan svoj.
…………………………..
Ne želim one nazive koji ističu moju hrabrost, jer ja sam samo jedna od vas.
Neko se oklizne i padne s litice u ambis života, bez želje da ikada ustane. Ja sam nosila takve cipele iz kojih ustajem s mnogo žuljeva, i na petama i na srcu. Ali opet sam u svom životnom izazovu uspjela.
Možda nemam dva, tri, pet likova u svojim pričama, ali nemam ih ni u životu. Vjerujte, to je isto kao da u nekom filmu glumite svačijeg prijatelja a bez pravog prijatelja ste. Nema veze. Ja samo čekam taj film: prijatelj za prijatelja, prijatelj prijatelju.
Daj mi ruku da ustanem, ali ne gledaj me ako ne znaš gledati prvo u oči. Jer one su ne samo ogledalo duše, već prozor u svijet ove priče, njena nota.
Idi putem koji ti sudbina nanese, ali ne uvijek. Nekada možeš stati na njen žulj i biti njena prokletstva, umjesto što pratiš onu sjenu koja ti se nikada nije svidjela niti donijela nešto dobro.
Još jedan veliki pozdrav za dnevnik moje sudbine.
Možda sam bila drugima strašna, ali nisam više stidljivo derište. Često uplašeno šta će drugi reći ili učiniti. To djetinjstvo ima i neke fine stvari, kratka, topla poglavlja jedne nedovršene priče. Stoga se još uvijek rado vraćam u taj svijet.
Gajimo lice ljubavi, ma koliko nam bilo gorko. Gorko nam je možda zato što smo mi gorki, gordi, griješimo.
Ali, sve dok imamo dušu — živi smo. Dok živimo probajmo biti čovjek, kako bi nas kada nas više ne bude tako i nazivali, pamtili, prepoznavali.
Autorka: Nada Matović
Foto> Duško Miljanić
zenskiportal.me
