Edita Dautović se kroz zbirku priča „Snovi“ izdvaja kao autentična književnica čija proza nadilazi
svakodnevno pripovijedanje i zalazi u duboke slojeve porodične istorije, tradicije i unutrašnjih
stanja žene, majke, unuke i žene koji pamti. Posebno se ističe priča „Snovi“ u kojoj se snovi koriste
kao narativni ključ za pristup kolektivnom i ličnom nesvjesnom. U istoimenoj priči, san kao
prolazna halucinacija spavanja predstavlja simbolički poziv savjesti i sjećanja na prananu Zlatu.
Ona se u snu javlja kao svijetlom obasjana starica, gotovo mitskog statusa, sa plavim očima “punim
neba i mora”, što simbolizuje arhetip mudre žene i majčinske prirode. Šuma u kojoj se susreću ima
duboku simboliku kao prostor nesvjesnog, plodne tame, predaka i zaboravljenih znanja. Sjeme koje
nose (luk, pasulj, krompir…) jeste simbol života, nade i opstanka, a zemlja kao majka, zov dužnosti
prema zajednici i budućnosti. Poruka da „pregaocu Bog pomaže“ odjekuje kao duhovna zapovijest
san je poziv na akciju, iako racionalno vrijeme za sadnju još nije stiglo. Time san ukida linearno
vrijeme i ukazuje na unutrašnju hitnost, potrebu da se djeluje sad, ovđe, sa vjerom u smisao i ishod.
Glavni lik pripovjedačica suočena je sa krizom zna da mora preuzeti odgovornost za mnoge koji od
nje zavise. Međutim, ona to ne čini sama kroz san priziva snagu svojih ženskih korijena. Pranane
Zlata je glas predaka, savjetodavna prisutnost koja nadilazi smrt i nastavlja da djeluje kroz
pamćenje i duhovno nasljeđe. Zlata je personifikacija čojstva, domaćinstva, požrtvovanja, ali i
konkretne mudrosti (znanje o preživljavanju, vjeri). Kroz ovaj san, pripovjedačica doživljava
preobražaj od sumnje i osjećaja nemoći, do prihvatanja životne misije. Time se ostvaruje
transformativna funkcija sna ne kao bjeg, već kao susret sa smislom.
Priča „Snovi“ pokazuje kako Edita Dautović koristi snove da premosti intuiciju i dužnost, lično i
kolektivno. Njen stil je topao, ali duboko simboličan. Snovi u ovom tekstu su “glas” savjesti, glas
predaka i ženski arhetip koji ne dopušta zaborav ni odustajanje. Kroz taj unutrašnji dijalog, Edita
Dautović piše literaturu otpora zaboravu i afirmacije dostojanstva žene kao čuvara duhovne i
biološke budućnosti.
U zbirci kratkih priča “Snovi” Edite I. Dautović, više pripovijetki zaslužuje dublju književnu
analizu. Njena proza je oplemenjena emocionalnim slojevima, naslijeđenim porodičnim pamćenjem
i duhovnošću.
„MIRIS KAHVE“
U ovoj priči, miris kahve drevni doživljaj, ali i svojevrsni simbol porodičnog identiteta, kontinuiteta
i tradicije. Radnja se odvija 1922. godine, u ratom opustošenom Balkanu, dok se unutar kuće odvija
bajramska čarolija koju oblikuju tri generacije žena. Simbolika pečenja kahve i baklave odražava
ritualnu upornost žene da očuva dom i smisao u vremenu razaranja. Prostor doma je sveto utočište,
a kahva duhovna nit zajedništva
.
„SEHARA – ŠKRINJA ŽIVOTA I USPOMENA“
Sehara ovdje nadilazi svoju materijalnu funkciju i postaje simbol ženskog duhovnog i kulturnog
nasljeđa. Svaki predmet u njoj ima dušu od svilene marame do filigranskog nakita. Priča prenosi
arhetipski osjećaj pripadnosti i pokazuje kako žene kroz generacije prenose ono najbitnije vjeru,
čednost, ljubav i nadu. Sehara se čita kao „ženska istorija“ satkana od predmeta, sjećanja i šapata
predaka
.
„DJEDA MAHIR I UNUK MIRZA“
Ova priča je dijalog dviju generacija o vjeri, pripadnosti i obredu suneta. Djed Mahir unuku Mirzi
prenosi islamske vrijednosti kroz priču, blagim tonom, lišenu prisile. Djetinjstvo i duhovnost se
ovđe prepliću, a simbolika snova koje dječak sanja nakon ceremonije dodatno osnažuje priču o vjeri
kao putu koji je pred njim. Dječakov san o rahmetli nani i potomku Ataturka ukazuje na vezu
između ličnog identiteta i šire istorijske svijesti
.
“PORODIČNE NITI“
Priča je ispisana emotivnim koncem sjećanja, u kojoj porodične veze predstavljaju najčvršću mrežu
identiteta. Autorka razmišlja o svojoj nena Rifka i drugim članovima porodice s nježnošću i
zahvalnošću. Rifkina rečenica: „Ponosno nosi svoju krunu na glavi“ postaje metafora za
dostojanstvo žene, koje se ne ogleda u moći, već u smirenosti, vaspitanju i ljubavi. Ova priča je oda
ženskom naslijeđu i duhovnoj liniji koja se ne prekida ni smrću
.
“ŽENSKO SRCE VOLI I PRAŠTA“
Ova potresna priča predstavlja najdublje dio patnje i poniženja jedne žene Halime i njeno duhovno
uzdizanje iz pepela svakodnevnog nasilja. Muž Željko, alkoholičar i nasilnik, simbolizuje toksični
patrijarhat, dok Halima, uprkos svemu, ostaje uspravna. Vrhunac simbolike jeste trenutak kada,
bosa i u papučama, iz kontejnera vadi svoje knjige što predstavlja snagu čiste svetosti i otpora.
Knjige su simbol njenog identiteta, znanja i duhovne snage. Kroz vjeru, Halima pronalazi snagu da
oprosti, ali i da povuče crtu i izgradi novi život. Ova priča spaja socijalnu kritiku sa duhovnom
porukom: žena koja voli i prašta nije slaba, već uzvišena
.
„KAD SNOVI POZOVU“
Ova priča jeste metafizički nastavak prve „Snovi“. Glavna junakinja u snu se susreće sa svojom
prababom, koja je umiruje i savjetuje. I ovđe je san oblik personifikacije između nesvjesnog i
budnog. San ne dolazi kao poruka straha, već kao melem i snaga, kao glas mudrosti predaka koji i
dalje bdiju nad živima. Simbolika kuće, džamije, đece koja dolaze, upućuje na nadolazeći mir, ali
samo ako se poštuju korijeni i duhovna osovina naroda. Priča poručuje da bismo bili svoji, moramo
prihvatiti snove kao vodiče i snagu onih koji nas vole iako ih više nema.
“TAJNA MOĆI“
Priča „Tajna moći“ Edite Dautović oblikovana je kao filozofski dijalog između dvije prijateljice
Emilije i Lucije koje na idiličnoj baštenskoj sceni razgovaraju o stvarnoj i prividnoj snazi. Prostor
ispunjen mirisima lavande, jorgovana i smilja postaje simbol unutrašnjeg sklada čiji kontrasti
probljeskuju unutrašnjoj dilemi o tome što je istinska moć. Emilija je predstavnica savremenog
pogleda moć, novac, uspjeh, dominacija. Za nju je to cilj. Njene oči, opisane kao plave, gotovo
magične, odražavaju promjenjivost njenog identiteta i čežnju za nadmoći. Lucija, sa druge strane,
personifikuje duhovnu jednostavnost, pokazujući da je prava moć – „biti bogat u srcu, u ljubavi i
jednostavnosti“ Kroz naraciju se postavlja pitanje: da li je moć samo varka modernog svijeta?
Emilija traži priznanje izvana, dok Lucija gradi smisao iznutra. Njihov dijalog je zapravo sukob dva
svijeta materijalnog i duhovnog. Kao da priroda sama, kroz cvrkut ptica i proljećno sunce, daje
odgovor moć je u miru, a ne u posjedovanju. Lucijine riječi o cijeni moći („Možda ćeš osvojiti
poštovanje drugih, ali što ti preostane kad ostaneš sama?“) ističu filozofsku dubinu i univerzalnu
dilemu današnje žene.
Edita Dautović se u zbirci “Snovi” ne pojavljuje kao književni konstrukt, senzacionalistička
izmišljotina ili površno diskurzivno obilježje savremene ženske pobune, već kao duboko stvarna,
vjerodostojna žena autorka koja piše iz sopstvenog bića, iz pamćenja koje nosi u tkivu jezika, iz
snage predaka, i iz mudrosti svakodnevice. Njeno književno stvaralaštvo izrasta iz unutrašnje
refleksije, saosjećanja i spiritualne zrelosti, a potvrđuje se u susretu sa univerzalnim temama koje su
istovremeno nježno ženske i sveopšte ljudske. Knjiga Snovi jeste zbirka proznih fragmenata koji
sabiraju život u njegovoj suštini u porukama majki, u mirisu kahve, u škrinji uspomena, u glasu
bake iz sna, u bajramskoj radosti i dostojanstvenosti lične borbe. Ove priče prepliću emotivne niti
ponekad davno prohujalih vremena, ruralnog i urbanog, intimnog i kolektivnog, otkrivajući
unutrašnju arhitekturu ženskog identiteta. Kroz njih progovara snaga žene ne kao dominacija, već
kao postojanost duha, kao sposobnost da se istraje, voli, oprosti i obnovi, da se bude stub kuće i
svjetionik smisla u vremenima tame.
Edita Dautović piše jednostavnim, ali emotivno sažetom rečenicom. Njen stil je jasan, čist, bez
književnih suvišnosti, a opet obojen dubokim slojevima značenja. Njene rečenice nisu obični opisi,
već mjesta susreta đe čitalac zatiče i sebe, i svoje pretke, i svoje samoće. U njenoj prozi dominiraju
osjećajnost, duhovna introspekcija i jezička umjerenost. Ona ne dramatizuje, već dozvoljava moć
riječi i detaljima da progovore. Snaga koja prožima Snovi nije snaga otpora u klasičnom smislu, već
unutrašnja stabilnost, duhovna uspravanost sposobnost da se u teškim životnim okolnostima očuva
čovječnost, toplina i dostojanstvo. Ova zbirka je snaga ženske postojanosti kroz svakodnevne rituale
i suptilne duhovne borbe. Junakinje njenih priča nisu heroji spektakla, već čuvari svetosti doma,
uspomena, jezika i smisla.
“Snovi“ Edite Dautović je književno djelo koje prevazilazi okvire proste naracije i ulazi u zonu
emotivno-duhovnog iskustva. To je zbirka o snovima koji nisu bijeg, već unutrašnji poziv o ženama
koje nisu na marginama društva već snažne na riječima koje nisu prazne, već bogate pamćenjem.
Dautović se ovom knjigom afirmisala ne samo kao književnica, već kao čuvar duhovnog
kontinuiteta, glas savjesti i putokaz kroz životne oluje. Snovi su svjedočanstvo jedne žene koja zna
šta znači voljeti, pamtiti, izdržati i iznova sanjati.
Zato “Snovi” Edite Dautović toplo preporučujem svima koji traže književnost koja istovremeno
uznemirava i liječi, koja u tami svakodnevice pronalazi svjetlost vrijednu pamćenja. Ova knjiga nije
namijenjena samo onima koji vole kratku prozu, već i onima koji tragaju za pričama koje obnavljaju
vjeru u dobrotu, u snagu samoće, u mudrost žena, u duboko satkane tradicije i ljepotu
svakodnevnog života. Preporučujem je čitaocima koji znaju da se književnost ne mjeri obimom već
istinom a istine u ovoj knjizi ima u svakom mirisu kahve, svakom snu, svakom bajramskom jutru i
svakoj suzi pretočenoj u rečenicu. Snovi je knjiga koja ne zaboravlja. I ne da da zaboravite ono
najvažnije poruke koje jedna spisateljica zna i umije vješto da pošalje.
Izvor: radiotitograd.me
