Često razmišljam o tome koliko informacija ostaje neizrečeno – ne zato što nije važno, već zato što je neko odlučio da je zadrži. U tim trenucima postavljam sebi pitanje: šta bismo sve mogli postići da se istinski oslonimo jedni na druge?
U svijetu koji se brzo mijenja, najvrijednija valuta postaje povjerenje, a najmoćniji alat – otvorena komunikacija. U nastavku dijelim razloge zbog kojih ljudi biraju tišinu umjesto saradnje, ali i poziv da zajedno stvaramo drugačiju stvarnost.
Jeste li ikada radili s ljudima koji zadržavaju važne informacije za sebe?
Možda ostavljaju svoj tim u neizvjesnosti ili ne dijele u potpunosti novosti s poslovnim partnerima. To se dešava češće nego što bismo voljeli da priznamo.
Ali zašto to ljudi rade? Zašto bi neko odlučio da ne podijeli nešto što bi pomoglo timu, ojačalo partnerstvo ili poguralo projekat naprijed?
Evo samo nekoliko razloga:
- Ego – Vjeruju da imaju kontrolu dok god su oni ti koji „drže karte u rukama“.
- Nesigurnost – Strah da će izgubiti na vrijednosti ako drugi znaju koliko i oni.
- Nedostatak povjerenja – Pretpostavka da će drugi zloupotrijebiti ili ukrasti informacije.
- Stare navike – U mnogim korporativnim kulturama, tajnovitost je nekad bila normalna.
Istina kojom se ja vodim je: Što je moje, naći će put do mene. Što mi pripada, pronaći će me.
Ne morate se skrivati da bi se zaštitili.
Ne morate se takmičiti da bi uspjeli.
I ne morate se smanjivati da bi drugi rasli.
Nalazimo se u novoj eri liderstva – onoj koja cijeni transparentnost, saradnju i emocionalnu inteligenciju, ljudi napreduju kada su uključeni i informisani.
Hajde da gradimo radne kulture i odnose zasnovane na otvorenosti, poštovanju i velikodušnosti.
Niko nam ne može uzeti ono što je zaista naše.
Do sljedećeg čitanja,
Jelena Vuletić, ACC,
Osnivačica Balance to Business-a
