Ponekad jedno jednostavno pitanje otvori čitav unutrašnji svijet: Ko sam ja zaista?
U njemu se susreću sjećanja, tišine, sumnje i hrabrost da sebi priznamo ono što već dugo osjećamo.
Ovaj newsletter je poziv na kratko zaustavljanje, nježno vraćanje sebi i iskreno preispitivanje svega što jesmo i svega što postajemo. Ako ste spremni da makar na trenutak čujete sopstveni unutrašnji glas, nastavite da čitate.
Kad sam došla na ideju da napišem članak na temu „Ko sam ja zaista?“, prvo mi je prošao kroz glavu panel koji sam vodila prije tri godine pod istim tim nazivom.
Tada su sa mnom bili: Biljana Radusinović, Ivica Tatar, Zorica Kalezić, Maja Pavličić i Uroš Bulatović. Sjećam se energije tog razgovora i riječi koje su se izgovarale pažljivo, ali iskreno. Sjećam se i pogleda ljudi u publici, onih pogleda koji kao da u sebi šapuću: „Ovo pitanje se odnosi i na mene.“
I zato mi je važno da se s vremena na vrijeme vratim baš ovim riječima. Ne zato što tražim jedan konačan odgovor, nego da se podsjetim na ono što često zaboravimo u svakodnevnoj brzini: ko smo bili nekad, a ko sada. Jer mi se mijenjamo, rastemo, lomimo, sazrijevamo.
Nekad se u toj promjeni udaljimo od sebe, a da to i ne primijetimo.
Neko od nas će na pitanje „Ko sam ja zaista?“ odmah pronaći odgovor. Neko će ga naći u ranim fazama života. Neko tek u srednjim godinama. A neko možda nikad. To ne znači da je sa nama nešto pogrešno. Ovo pitanje nije lako, ali jeste ljekovito. Ono traži da zastanemo i pogledamo ispod svih naših uloga. Ispod svih “moram”, “treba”, “tako je najbolje”, “samo da završim još ovo”. Traži da se vratimo sebi.
Dok ovo čitate, možda je dovoljno da samo zastanete i postavite sebi nekoliko pitanja:
- Koju istinu o sebi već znam, ali je još ne živim?
- Koji dio mene traži više prostora a stalno ga stvaljam na čekanje?
- Ko sam ja zaista u ovom periodu života?
- Šta mi je sada važno?
- Šta više ne želim za sebe?
- Ako bih se vodili svojim osjećajem, a ne očekivanjima drugih, koji bi moj prvi mali korak bio?
Ne morate odmah imati odgovore, dovoljno je da budete otvoreni. Ponekad nije poenta da “nađemo sebe”, nego da prestanemo da se udaljavamo.
Svaki put kada izaberemo iskrenost, granicu, ili ono što nam prija, mi zapravo pravimo mali korak nazad kući. Ka sebi.
Do sljedećeg čitanja,
Jelena Vuletić, PCC,
Osnivačica Balance to Business-a
