Foto: Canva
Piše: Marija Perišić, psihološkinja u Domu zdravlja Cetinje
Niko, apsolutno niko, nije oslobođen osjećanja pogođenosti i tuge vijestima o tragediji zadnjih dana (kao ni o smrtima i nesrećama koje se prenose na televiziji, društvenim mrežama i drugim sredstvima informisanja svakodnevno).
Odraslom je teško suočiti se sa ovakvim situacijama, zamislite što se dešava sa djecom, sa ovim bićima koja još uvijek ne znaju mnoge razloge, koja su imala malo iskustva u svom kratkom životu.
Objašnjavanje djeci situacija kao što su teška nesreća ili smrt je sigurno jedan od najtežih trenutaka sa kojima se roditelji i porodica suočavaju, posebno ako je dotična osoba veoma bliska djetetu. Način na koji djeca razumiju ove situacije mijenja se u zavisnosti od njihovog uzrasta, zato je veoma važno da roditelji znaju da im objasne tragediju ili smrt.
– Do treće godine djeca ne mogu da razumiju ni da imaju svijest o tome što je smrt i doživljavaju je samo kao odsustvo.
– Od treće do pete godine, počinju bolje shvatati pojam smrti, ali i dalje vjeruju da će se osoba vratiti.
– Od šeste godine postaje jasnije da je smrt neizbježna i nepovratna. Međutim, tek posle osme/devete godine djeca razvijaju punu svijest o konačnosti života.
Smrt za njih postaje definitivnija i uznemirujuća situacija, a koliko je teško objasniti nešto što ni mi ne znamo dobro? Na ovom uzrastu djeca znaju da se mrtvi nikada neće vratiti i da je, stoga, smrt konačna. Roditelji neće moći da izbjegnu tugu, ali razumijevanje, strpljenje, kao i podrška i naklonost su bazični u ovim trenucima.
Djeci nije tako jednostavno objasniti smrt, jer svako dijete je “svijet za sebe” i po osjetljivosti. Svako dijete razumije i doživljava tugu na svoj način. Uloga roditelja/porodice u ovim situacijama je ključna.
Svaka porodica mora da pronađe svoj način da se nosi sa tugom, ono što je važno da znate je da upotreba metafora može biti negativna. Sigurno će dijete od 5 ili 6 godina pitati roditelje gdje je ta osoba, samo reći da je osoba “postala mala zvijezda” ili “otišla u raj”, bez da se zapravo objasni da je osoba preminula može izazvati probleme. Najvažnije je da dijete ne obmanjujete i da mu ne kažete da će se vratiti ili nešto slično.
S druge strane, takođe, nije preporučljivo jednostavno se pretvarati da se ništa nije dogodilo, izbjegavati temu ili joj stavljati veoma negativnu težinu. Kada izbjegavamo da govorimo o smrti, dijete možda neće da asimiluje gubitak – što može izazvati negativne posljedice u njegovom ponašanju. Stoga je važno da cijela porodica zajedno doživi tugu. Pored toga što pomaže da se bol podijeli, pomaže da se brže zacijeli. Ako prolazite kroz proces tugovanja, ne skrivajte tugu od mališana. Tako dopuštate i djeci da učestvuju u novoj dinamici i učite ih da su promjene i gubici dio života, važnosti izražavanja negativnih osjećanja, prevazilaženju i jačanju sebe tokom teškoća i prilagođavanju na nove faze života.
Neophodno je biti iskren, kako bi djeca naučila da se nose sa gubicima i ne bi razvila pretjerani strah od smrti.
Ne postoji priručnik o tome kako djetetu objasniti smrt, ali evo nekih ideja koje vam mogu koristiti:
– Ohrabrite dijete da priča o tome što se dogodilo, što osjeća, što misli o tome. Ohrabrite ga da izrazi svoja osjećanja.
– Ohrabrite dijete da se sjeti lijepih trenutaka koje je provelo sa pokojnikom i porodicom.
– Ne ostavljajte dijete bez odgovora na njegova pitanja. Informacije dajte postepeno, raspoređene u određenom vremenskom periodu koji omogućava djetetu da ih internalizuje na adekvatan način i na način da ima prostora da njima upravlja.
– Ne objašnjavajte više ili manje od onoga što dijete traži.
– Ne stvarajte lažna očekivanja kod djeteta. Istina uvijek mora ići naprijed kako bi dijete što prije asimiliralo situaciju.
– Budite strpljivi. Djeci su potrebni vrijeme, prostor, ljubav i podrška da bi prevazišli svoj bol.
SVOJU TUGU NIKADA NE SMIJU DA ŽIVE U SAMOĆI
Konačnost života je jedina sigurnost koju imamo i posebno vjerujem da je, uprkos smrti, najbolja stvar djeci objasniti život, uvijek. Njega treba da cijenimo svakog dana, to će nam pomoći da se nosimo sa trenucima gubitaka koji su neizbježni.
Autorka je psihoterapijska savjetnica, pedagog senzorne integracije i praktičar ranih intervencija.
Izvor: roditelji.me
