Foto: Nada Vojinović
Iako je publika najčešće pamti po snažnim glumačkim rolama, i to na scenama širom Crne Gore i van njenih granica, ovaj razgovor ne počinjemo od pozorišta. Počinjemo od – muzike. Jer upravo je muzika prva i najdublja ljubav Marije Đurić. Glas koji ostaje u sjećanju, emocija koju prenosi i dok ćuti i dok pjeva, i autentičnost koja ne traži potvrdu – sve to nas je navelo da ovaj intervju započnemo upravo tamo gdje srce najjače kuca.
Od muzike, do glume, nezavisnih produkcija, uloga koje traju, pa sve do unutrašnje snage žene koja ne prestaje da stvara – ovo je Marija Đurić.
Muzika je tvoja posebna ljubav. Kako je sve počelo i šta ti ona danas znači?
Muzika je moja prva ljubav. Sve je počelo sa mojih sedam godina, upisom u nižu muzičku školu Vasa Pavić, gdje sam stekla osnovno muzičko obrazovanje koje danas primjeniujem kroz svoju drugu ljubav ,kroz glumu i glumačke zadatke, stvarajući posebne i meni najdraže uloge.
Spremaš koncert – možeš li nam otkriti o čemu je riječ i kakvu emociju želiš da podijeliš s publikom?
Koncert je nešto što već duže vrijeme želim da realizujem, međutim potrebno je bilo vrijeme koje nosi iskustvo a i hrabrost da se upustim u ovako nešto. Autentičnost ovog koncerta nosi rad i pečat Mladena Nikčevića koji je uradio fantastičan aranžman i dao nam prostora za spoj dvije umjetnisti, muzike i glume.
Foto: Nada Vojinović
Kako biraš pjesme koje izvodiš – vodiš li se intuicijom, ličnom pričom ili publikom?
Trudila sam se da veći dio repertoara budu pjesme koje prvenstveno mogu da branim kako pjevački tako i glumački, a da opet s'druge strane postoji srodnost u materijalu i spajanju istih. Dio repertoara čine možda i neke”zaboravljene” pjesme a i možda nešto što nije toliko popularizovano a po mom mišljenju jeste važno za čuti.
Da li su gluma i muzika za tebe odvojeni svjetovi, ili se zapravo dopunjuju?
Iz prethodno rečenog, jasno je da su za mene ove dvije umjetnosti gotovo neodvojiva cjelina. Jedna za drugu rade čak i kad to nije očigledno za gledaoca i slušaoca.Njihovi ritmovi se podržavaju snažno i suptilno zato sa sigurnošću mogu reći da me je muzika približila glumi a i gluma muzici.
Imaš li san o muzičkom projektu koji još nisi ostvarila – možda autorski album, muzičku monodramu?
Jako bih voljela da Crna Gora dobije svoj mjuzikl.Crnogorska scena je bogata ozbiljnim glumcima sa ozbiljnim muzičkim darom s'toga vjerujem da bi takav projekat bio nešto posebno, što zaslužujemo da imamo.
Pored muzike i nezavisnih autorskih predstava koje je sama pokretala, Marija Đurić je trenutno prisutna i u aktivnom repertoaru dva pozorišta sa predstavama Sunčana linija i Bračni zločini. Posebno emotivno iskustvo za nju bila je i obnova predstave Tre sorele, u režiji Zorana Rakočevića, gdje ponovo dijeli scenu sa svojom klasom – godinama nakon zajedničkog školovanja.
Nakon nekoliko godina, ponovo si na sceni sa svojom klasom u obnovljenoj predstavi “Tre sorele”. Kakav je to osjećaj – igrati rame uz rame sa ljudima s kojima si rasla kao umjetnica?
Tre sorelle od naše diplomske predstave do nečeg što je na sceni,nakon par godina i nakon obnove, zasijalo u punom sjaju sa ozbiljnim glumačkim rolama uz zreo tim igrača na čelu sa mojom klasom i rediteljem Zoranom Rakočevićem.Zahvalna sam što je potencijal ove priče prepoznat od strane CZK-Tivat pa je i tad, te 2016 godine otvorio vrata našoj priči kao što je i danas uz inicijativu direktora Gorana Božovića, vraćena i oživljena na sceni CZK-Tivat .
Kako je izgledala saradnja sa Zoranom Rakočevićem u ovoj fazi – i koliko se tvoj odnos prema toj ulozi promijenio u odnosu na premijeru?
Godine i poznavanje su samo olakšale rad. Nakon skoro deset godina od premijere otišli smo za deset stepenica više,bolje i jače. Zoran je neko ko prati naš rad od početka, sve nas jako dobro poznaje pa samim tim zna da uspostavi dobar balans.
U “Lastovskoj svadbi” si zablistala u sasvim novoj ulozi. Šta ti je ta predstava donijela u profesionalnom i ličnom smislu?
Definitivno je zanimljiv spoj glumačke ekipe sa ekipom folkloraša, koji su uz pjevačko-glumačke zadatke, dočarali običaje jedne Lastovske svadbe.Uz takvu ekipu dobila sam samo još jednu potvrdu, koliko je važno voljeti ono što radimo i da kad nešto istinski volimo, uvijek ćemo naći način da dođemo do toga.
Foto: Filip Rašović
Tvoje predstave poput “Atomsko cvijeće” i “Golf 4” i dalje žive na scenama. Kako je gledati kako tvoj rad nadilazi početni okvir i raste s publikom?
Nažalost, Atomsko cvijeće se nije puto puta igralo, iako smatram da je to važna priča koju prije svega svaki roditelj treba da pogleda. Možda su njeni tragični elementi malo više presudili o ograničenju prostora u kojima bi se izvodila, pa samim tim ovo nije priča koju je lako igrati u nekim manje pozorišnim uslovima.
Dok se predstava GoLf 4 aktivno igra od 2022 godine. Ponosna sam na svaki rast kroz ovu predstavu. Drago mi je, što stvarajući na ovaj način ulazim u sve sfere jednog pozorišnog projekta.Osim glumačkih zadataka,pokazali smo i rediteljsku kao i producentsku sposobnost.
Sama si pokrenula niz predstava, što je rijetkost na našoj sceni. Šta je najteže, a šta najljepše u tom procesu stvaranja “iz ničega”?
Već sam odgovorila u prethodnom pitanju. Najveće bogatstvo čini upravo vladanje nad svim onim zadacima koje čini jedan projekat.Na ovaj način sebi obezbjeđujemo trening,biramo zadatke i teme koji nas zanimaju i ono što je najveće jeste dobitak slobode,a to nema cijenu.
Kada se osvrneš na dosadašnji put – šta te je najviše oblikovalo kao umjetnicu?
Nezavisna produkcija. Kroz ovo sam naučila koliko je važno da ste spremni da pokažete i prezentujete to dokle ste stigli sa samim sobom, bez obzira na to što će bilo ko reći.Važno je da znamo da je svaki proces poseban na svoj način i da apsolutno iz svakog izlazimo sa novim lekcijama . Nekad smo toga svjesni,nekad nismo u svkom slučaju važno je stvarati i raditi jer samo tako stičemo znanje.
Šta te danas najviše pokreće – i na sceni i van nje?
Poruka koju društvo treba da primi.
Autor: Kreže M./zenskiportal.me
