Milanka Ćorović je književnica koja je odrastala u vojničkom okruženju, a taj period života je u
velikoj mjeri oblikovao njen pogled na svijet. Milanka nam otkriva kako je uspjela da uskladi dva,
na prvi pogled, različita svijeta – vojnički i književni.
Kakvo je bilo odrastanje djevojčice u vojničkoj sredini? Da li se sjećate nekih nezaboravnih
trenutaka provedenih u kasarnama?
Vrlo specifično iskustvo, naročito za djevojčicu. Kasarne su bile moj drugi dom, a vojnici su me
često zvali “mala pukovnica”. Bilo je to vrijeme puno avantura – od vožnji terenskim vozilima, preko
gledanja dresure vojničkih pasa, do letenja u militarnim helikopterima i avionima. Imala sam priliku
da učestvujem u vojnim vježbama i obiđem mjesta koja su bila rijetko dostupna civilima. Otac je
imao ličnog vozača, što mi je omogućilo da uživam u posebnim vožnjama i istraživanju okoline
koja je za mnoge bila nepoznata. To vojno okruženje postalo mi je prirodno i duboko je oblikovalo
moj karakter i pristup životu.
Da li ste ikada pomislili da biste nastavili vojnički put, s obzirom na to da ste odrasli u tom
okruženju?
Nikada nisam gledala vojnički put kao nešto nerealno. Disciplinu i red vojnog života sam usvojila
gotovo instinktivno. Ipak, iako sam bila vezana za taj stil života, taj mali vojnik koji čuči u meni
svoj pohod je fokusirao na pisanu riječ. Naoružam olovku i krenem u bitku s riječima. Jer,
priznaćete, pisci i vojnici imaju nešto zajedničko – i jedni i drugi vode teške bitke, samo što ja svoje
dobijam na papiru. A da budem iskrena, iako su mi vojne čizme uvijek izgledale primamljivo,
pisanje mi ipak bolje pristaje. (smijeh)
Djeca vojnih lica često se opisuju kao buntovna. Da li smatrate da ste i vi imali takvu
karakternu crtu?
Apsolutno. Oduvijek sam imala potrebu da se suprotstavim nepravdi i lošim postupcima, čak i kada je to značilo da se osjećam kao vojska od jednog čovjeka. Bunt je oblik hrabrosti koji zahtijeva mnogo vjere u sebe, posebno u ranoj mladosti, kada još nemate priliku da kroz veće rezultate dokažete ispravnost svojih postupaka. Na kraju su od mog bunta korist imali i oni koji su ga u tom trenutku smatrali previše smjelim i bili samo pasivni posmatrači. Danas buntovni duh i dalje postoji kod mene, ali sada je obogaćen zrelošću i znanjem. To više nije impulsivna reakcija, već promišljen stav.
Kako su vaši roditelji, a posebno otac, gledali na vaš izbor da postanete književnica? Da li je to bilo u skladu sa vojničkom tradicijom ili su imali drugačija očekivanja?
Mi smo, zapravo, oduvijek bili porodica koja je, da kažem, bila malo drugačija, barem u odnosu na ono što je tada bilo uobičajeno. Iako je otac vojno lice, sada je u penziji, sestre i ja smo od njega nasleđivale neke čvrste osobine, kao što su istrajnost i borbenost, ali smo u pogledu životnih izbora i interesovanja imale potpunu slobodu. Što se mene tiče, mnogo sam povukla na majku, naročito kada je književnost u pitanju. U mnogim stvarima sam joj prava “kopija” čak i fizički – često me zaustave ljudi koji su je poznavali i pitaju da li sam njena kćerka. Želim priznati, majka je bila daleko ljepša od mene, ali osjećam da sam, u suštini, baš njena slika i prilika.
Kako biste željeli da vas upamte – kao književnicu koja je odrasla u vojničkom okruženju, ili
kao osobu koja je uspjela da pronađe balans između tih svjetova?
Sigurna sam da sam našla balans u tom “matriksu” (smijeh). Žao mi je kad ljudi misle da su djeca
vojnih lica odrasla u nekom zatvorenom okruženju. To jednostavno nije tačno. Meni je to okruženje
donijelo mnogo vrijednih životnih lekcija – naučila sam da se borim za svoje mjesto pod suncem,
da ne odustajem, i da uvijek gledam naprijed. Uostalom, ako želite da napišete roman ili zbirku
poezije, vjerujte mi, vojnička disciplina i istrajnost su ključni. Na kraju, mislim da je najvažniji cilj
u životu pronaći unutrašnji mir bez obzira na okolnosti – i to je ono što želim da ponesu sa sobom
svi koji čitaju moje knjige.
Autor:Aleksandar Saša Vuković
Izvor: radiotitograd.me
