Kada žene sa invaliditetom govore o sebi, rijetko počinju od dijagnoze. Govore o onome što vole, o poslu kojim se bave ili kojem teže, o snovima, strahovima, odnosima i svakodnevnim pobjedama. Međutim, kada društvo govori o njima, invaliditet često postaje prva i najglasnija oznaka. Između ta dva pogleda – ličnog i društvenog – nalazi se prostor nerazumijevanja, stereotipa i nevidljivosti.
U okviru projekta „Vidljive, a ne nevidljive“, razgovarali smo sa građankama i građanima u nekoliko crnogorskih gradova, pokušavajući da saznamo kako društvo doživljava žene sa invaliditetom. Njihovi odgovori otkrivaju koliko su predrasude često nesvjesne, ali duboko ukorijenjene.
„Iskreno, prvo pomislim da im je život mnogo teži nego naš. Da im treba stalna pomoć“, rekla nam je jedna sugrađanka u Podgorici.
Drugi sagovornik dodaje:
„Mislim da su one hrabre, ali vjerujem da ne mogu baš sve kao mi ostali.“
Iako ove izjave nijesu izgovorene sa lošom namjerom, one jasno pokazuju koliko je pogled društva često sveden na ograničenja, a ne na mogućnosti. Sažaljenje se nerijetko maskira brigom, dok se sposobnosti žena sa invaliditetom potcjenjuju unaprijed.
S druge strane, žene sa invaliditetom o sebi govore drugačije. Za njih, invaliditet jeste dio identiteta, ali ne i njegova suština. On ne briše njihove ambicije, snove i želju za samostalnošću.
Jedna od učesnica projekta ističe:
„Ne treba mi da me neko gleda sažaljivo. Treba mi da me vidi kao osobu koja zna, može i hoće. Invaliditet ne briše moje sposobnosti.“
Među građanima koje smo intervjuisali, bilo je i onih koji preispituju sopstvene stavove. „Nikad nisam razmišljao o tome na taj način. Možda ih stvarno ne pitamo dovoljno kako one same sebe vide“, rekao nam je sagovornik iz Nikšića.
Ovakvi odgovori pokazuju da promjena percepcije počinje upravo razgovorom. Dok god žene sa invaliditetom posmatramo isključivo kroz prizmu onoga što ne mogu, zanemarujemo ono što jesu. A identitet nije nešto što društvo ima pravo da nameće – on se gradi iznutra, kroz iskustvo, snagu i izbor.
Zato je važno da žene sa invaliditetom same govore o sebi, da budu prisutne u medijima, javnom prostoru i svakodnevnim razgovorima. Tek tada se briše jaz između slike koju društvo ima i stvarnosti koju one žive.
Projekat „Vidljive, a ne nevidljive“ nastavlja da otvara prostor upravo za te glasove. Jer kada žene sa invaliditetom dobiju priliku da same definišu svoj identitet, društvo dobija šansu da nauči da gleda – bez predrasuda, bez etiketa i bez tišine.
Priča koju donosimo nastala je kroz projekat „Vidljive, a nevidljive“, uz podršku Ministarstva kulture i medija.
Autor: Bulatović L./zenskiportal.me
