Može li osoba sa invaliditetom biti viđena, čuvena i prihvaćena kao pisac – ili još više, kao novinar – u svijetu u kojem su sinonimi za novinarstvo brzina, spretnost, dovitljivost, vozačka dozvola B kategorije i privlačan izgled pred kamerom? Ima li osoba sa invaliditetom pravo da se za nju čuje, da bude shvaćena i prihvaćena – makar preko talasa radija?
Ova pitanja postavila je sebi projektna menadžerka NVO Štit, pri pokretanju projekta „Glas kroz pero“. U pauzi između radionica donosimo vam priču o ljudima koji najviše govore – kroz tišinu. I kroz umjetničko stvaranje.
„Kroz dugogodišnji rad s osobama sa invaliditetom i mladima sa smetnjama u razvoju, uvidjela sam koliko snažan glas i izraženu potrebu za pričanjem svojih priča ti ljudi imaju – ali i koliko rijetko dobiju prostor da ih podijele. Ideja za ‘Glas kroz pero’ nastala je iz želje da im upravo to omogućimo – priliku da se izraze, da se čuju, i da budu prepoznati ne kroz barijere, već kroz talente.
Program se sastoji od osam radionica, kroz koje učesnici stiču vještine kreativnog pisanja, medijske pismenosti, govorne izražajnosti i novinarstva. Cilj je da osnažimo učesnike, pružimo im alate da izraze sebe i svoja iskustva, i postavimo temelje za dugoročno uključivanje ranjivih grupa u medijski prostor. Projekat ne završava radionicama – on počinje njihovim glasovima“, ispričala nam je Klara Radonjić, projektna menadžerka NVO Štit.

Kao nastavak projekta, planira se osnivanje prve inkluzivne novine u Crnoj Gori, čiju će redakciju činiti osobe sa invaliditetom. Jedan od partnera na projektu je i Radio Titograd, čiji novinar Božo Bulatović je na jednoj od radionica podijelio svoja novinarska iskustva sa učesnicima.
U program radionica bili su uključeni i drugi istaknuti edukatori: prof. Nadja Đurković, savjetnica direktorice za izdavaštvo, sa bogatim iskustvom u novinarstvu i autorstvom brojnih udžbenika, vodila je radionice kreativnog pisanja.
Branka Otašević, glumica Crnogorskog narodnog pozorišta, edukatorka za govorne vještine i dikciju, realizovala je radionice govora prema programu Fakulteta dramskih umjetnosti.
Aleksandra Vujisić, profesorica engleskog jezika i književnosti, autorka poezije za djecu i odrasle i osnivačica Kulturnog centra “Čigralište”, kroz svoju radionicu podstakla je učesnike na izražavanje putem književnosti.
Među učesnicima je i pjesnikinja Nada Matović, koja govori o svojim motivima i očekivanjima, naglašavajući važnost prilike da svoj glas podijeli sa širom javnošću kroz inkluzivne medije.

„Prijavila sam se prije svega radi sticanja novih iskustava i proširivanja znanja iz oblasti književnosti, konkretno proze. Svaki čovjek želi biti okružen ljudima, jer kao što znamo – ljudi su društvena bića. Ali nas, pošto smo OSI, malo ko tako posmatra – kao ljude sa potrebom za druženjem. Mnogo znači kada nas sa druge strane dočeka neko sa sličnim interesovanjima, ko pruža podršku.
Iskustva sa radionica su divna. Shvatila sam da u našoj okolini postoje ljudi koji na OSI gledaju onako kako bi svi trebali – kao sebi ravne. Moja očekivanja su realna: da nastavim da stvaram, ali i da dobijem više prostora na književnoj sceni Crne Gore. Da moja djela ne budu djela koja samo ćute u fioci, već da mi omoguće i neku zaradu.“
Nada otkriva i kako zaista izgleda život osoba sa invaliditetom u praksi:
„A šta sam ja sve prošla u toj školi – samo ja znam. Sada se više priča o inkluzivnosti, ali niko ne promoviše taj osjećaj prijateljstva između nas i tipične populacije. Mislim da je ta tema još uvijek tabu. Treba nam dati priliku da ispričamo svoja iskustva, a psiholozi bi trebalo da doprinesu tom procesu, predlažući ideje za oslobađanje od predrasuda i ukazujući na puteve zdravog, normalnog razmišljanja.“
Ono što postaje jasno jeste da je potrebna daleko veća sistemska podrška, ali i njegovanje one suptilne empatije u našem mentalitetu – onog posebnog osjećaja i osjećajnosti koje mogu da probude samo osobe sa invaliditetom, jer su i same takve – osjetljive.
Ovim tekstom šaljemo poruku onima koji gledaju, a ne vide – i čuju, a ne slušaju. A nisu osobe sa invaliditetom. Sve se to može sažeti u aforizam pjesnikinje Nade Matović:
„Dok sve miruje, mi koračamo, gazeći preko duše – kao da znamo gdje idemo.“
Projekat “Glas kroz pero” je podržan kroz program Podržani=Osnaženi, koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske.
Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Foto: instagram/NVO Štit
Autorka: Emina Rastoder/zenskiportal.me