Foto: sa snimanja kratkog filma “Akovo”
Kultura i umjetnost su ogledalo društva, a u Crnoj Gori su one često prostor borbe za vidljivost i ravnopravnost. U tom svijetu, žene umjetnice se i dalje suočavaju sa brojnim izazovima – od manjka prilika i poslovne nesigurnosti, do društvenih stereotipa koji ograničavaju njihovu slobodu izražavanja.
Jedna od žena koja svojim radom i angažmanom pomjera granice u crnogorskom pozorištu je Branka Otašević, glumica Crnogorskog narodnog pozorišta. Kroz svoju karijeru prošla je trnovit put do profesionalnog angažmana, ali je ostala dosljedna sebi i umjetnosti. Osim što se bavi glumom, Branka je i aktivna u projektima inkluzivne umjetnosti, gdje kroz predstave, radionice i manifestacije radi sa osobama sa poteškoćama u razvoju, pokazujući da umjetnost ne poznaje granice.
U ovom intervjuu razgovaramo o njenom profesionalnom putu, položaju žena u kulturi, preprekama sa kojima se suočavaju, ali i o moći umjetnosti da mijenja društvo, razbija rodne stereotipe i doprinosi inkluziji.
Foto: Duško Miljanić
Vaš put do pozorišta bio je izazovan i raznolik. Kako biste ga opisali?
Moj put je bio vrlo raznolik, nekad praćen preprekama, a nekad, kada sam to najmanje očekivala, bila sam nagrađena. Nikada nisam imala dovoljno samopouzdanja, ali su mi nagrade na festivalima dale vjeru da ipak znam i mogu.
Čekala sam posao čak 12 godina i gotovo da sam bila odustala od glume. Dva ljeta sam radila kao TV voditelj i tragala za drugim poslom, razočarana što kod nas nema više audicija i mogućnosti. I baš jednog ljeta, kada sam odlučila da odustanem, dobila sam poziv od Igora Vuka Torbice da igram u njegovoj predstavi. Nakon toga, narednog ljeta prošla sam kasting kod Urbana, zatim kod Dore Podolski i tako sam ostala u svijetu pozorišta. Poslije svega došlo je i zaposlenje u Crnogorskom narodnom pozorištu, što je za mene bila potvrda da trud i istrajnost na kraju donesu rezultate.
Kako vas je gluma oblikovala kao osobu?
Gluma me oblikovala jednako kao i život. Naučila sam da sve ima svoj razlog – čak i kada nisi u podjeli neke predstave, kada te zaobiđu određene uloge, kada ti dodijele malu, ali značajnu ulogu u kojoj moraš dati maksimum. Oblikovala me spoznaja da nema nazad, da je jedini put borba i čekanje onoga što ti pripada.
Kakav je položaj žena u crnogorskoj umjetnosti i kulturi?
U Crnoj Gori imamo nevjerovatno talentovane žene u umjetnosti, ali rijetko koja dobije poslovni angažman u nekom pozorištu. Glumačkih studentkinja je mnogo, mlade glumice su poput boginja umjetnosti, ali pozorišta i dalje dominantno postavljaju komade sa muškim ulogama.
U drugim umjetnostima vidim istu snagu i ljepotu – recimo, kroz slike Tijane Gordić, koja kroz umjetnost prikazuje svoj svijet, ili kroz rad talentovanih pjesnikinja, violinistkinja, pijanistkinja, operskih diva. Imamo nevjerovatne umjetnice u ovoj maloj Crnoj Gori, ali njihov rad nije dovoljno praćen. Nedostaje prostora u medijima da se istinski predstave njihovi uspjesi, izložbe, koncerti i nastupi.
Foto: CNP
Koliko je teško biti žena u umjetnosti?
Biti glumica nosi mnogo stereotipa. Često smo na meti osuda – kao da nemamo pravo da budemo majke, žene, partnerke. Zbog prirode profesije, gdje se nekad pojavljuju eksplicitne scene, gdje se često ističemo u javnosti, ljudi imaju predrasude. Biti sa glumicom u vezi ili braku mnogima djeluje komplikovano.
Ipak, vjerujem da umjetnost spašava svijet i da unosi promjene. Pomjera granice i donosi slobodu. Kroz nju možemo osloboditi sebe, društvo, osloboditi se stereotipa, politike koja truje ljude, nesigurnosti koje nas ograničavaju.
Kako umjetnost može doprinijeti borbi protiv rodnih stereotipa i jačanju svijesti o rodnoj ravnopravnosti?
Umjetnost ima nevjerovatnu moć da mijenja svijest i postavlja pitanja koja društvo često izbjegava. Kroz pozorište, film, likovnu umjetnost i muziku možemo razbijati rodne stereotipe i prikazivati žene u drugačijem svjetlu – kao jake, odlučne, kompleksne ličnosti, a ne samo kroz uloge koje su im tradicionalno dodijeljene.
Posebno kroz inkluzivne projekte možemo pokazati koliko je važno osloboditi društvo od nametnutih normi. Kada na sceni vidimo žene koje se bore, stvaraju, mijenjaju svijet, to ostavlja snažan utisak na publiku. Kroz umjetnost možemo ukazivati na probleme, ali i nuditi rješenja – inspirisati mlade generacije da razmišljaju drugačije, da preispituju norme i da se bore za ravnopravno društvo u kojem svako ima pravo na svoj glas i izražavanje.
Foto: Duško Miljanić
Uključeni ste u inkluziju kroz umjetnost. Koliko je to važno i koliko su takvi projekti značajni za društvo?
Ovi projekti su neizmjerno važni jer često ne shvatamo koliko malo je potrebno za velike promjene kod korisnika ovih programa. Umjetnost im daje priliku da izraze svoje sposobnosti, a ne da budu posmatrani kroz prizmu ograničenja.
Naša manifestacija “Samo me vidi”, kroz koju okupljamo mlade sa invaliditetom i djecu sa poteškoćama u razvoju iz cijele Crne Gore, pokazala je koliko su osmijeh i sreća iskreni kada osjete pripadnost zajednici. Njihova sreća nije lažna, drhtaj oka govori više od riječi – to je dokaz koliko je važno da budemo zajedno, bez podjela, bez etiketiranja.
Kako umjetnost utiče na osobe sa poteškoćama u razvoju?
Umjetnost im daje krila koja već imaju, ali im je društvo nametnulo granice. Ona im pruža slobodu i obara prepreke koje su im postavljene rođenjem ili načinom na koji ih okolina percipira.
Kroz umjetnost oni dostižu sfere koje su im bile nepoznate, ali u kojima se osjećaju sigurno i srećno. To ih pokreće u njihovim ličnim borbama, oslobađa ih grča i straha koji im društvo često nameće. Nažalost, još uvijek smo svjedoci da se u Crnoj Gori osobe sa invaliditetom doživljavaju kroz predrasude – ljudi ih na ulici gledaju sa sažaljenjem, umjesto kao ravnopravne članove društva.
A oni su bića snova. Kriju u sebi nevjerovatan talenat i ljubav kakvu rijetko ko može doživjeti.
Umjetnost nije samo stvaranje, već i način da se društvo oslobodi ograničenja koja su mu nametnuta. Omogućava ljudima da izraze sebe, da pronađu svoje mjesto i da osjete pripadnost. Bilo da su to mladi glumci, osobe sa invaliditetom, slikari, muzičari ili bilo ko ko nosi stvaralačku strast u sebi – kroz umjetnost svi mogu pronaći svoju slobodu i svoje mjesto u svijetu.
Zato ne smijemo stati. Treba da podržimo žene u kulturi, da damo priliku mladima, da omogućimo inkluziju kroz umjetnost i da vjerujemo u moć kreativnosti da promijeni svijet.
Ovaj intervju realizovan je u okviru projekta “Glas žene, snaga promjene”, koji je podržan od strane Ministarstva kulture i medija.
Autor: Bracanović J./zenskiportal.me
