Tokom godina provedenih u bankarskoj industriji, radeći na različitim liderskim pozicijama, dešavalo mi se da uđem u sastanak uvjerena da sam prethodni ostavila iza sebe. Kroz koučing i somatski rad postalo mi je jasno da sam sa sobom donosila napetost i dio emocija koje nijesu pripadale ljudima koji su ispred mene. Tada sam počela drugačije da razumijem prisustvo, kao izbor koji iznova pravimo prije svakog razgovora.
U nastavku pišem zašto je svjesno prisustvo važno i kako ga možemo razvijati.
Nekad lider uđe na sastanak, a ljudi odmah osjete da nešto nije u redu.
Možda ne znaju šta se tačno desilo prije toga. Ne znaju da je lider možda upravo izašao iz teškog razgovora, da ga je neko iznervirao, pritisnuo ili razočarao, da je prethodni sastanak bio napet. Međutim, osjete da lider nije potpuno tu. Ton je malo oštriji, strpljenja je manje, pitanja zvuče više kao provjera nego kao radoznalost, a pogled je ozbiljniji nego inače.
Energija u prostoriji se promijeni i ljudi vrlo brzo počnu da se pitaju: „Da li smo mi nešto uradili?” Vrlo često nijesu, samo su se našli u prostoru u koji je lider unio ono što pripada nekom prethodnom razgovoru.
Ovo nije priča o tome da lider ne smije da bude pod pritiskom. Naravno da smije. Svi smo ljudi i svi imamo teške sastanke, loše dane, frustracije, razočaranja i trenutke kada nas nešto pogodi više nego što smo očekivali.
I ovo se, naravno, ne dešava samo u poslovnim ambijentima. Svi mi ponekad unesemo prethodni razgovor, neprijatan susret ili unutrašnju napetost u sljedeći odnos – sa partnerom, djecom, prijateljima ili kolegama. Zato ova tema nije važna samo za lidere, već za sve nas koji želimo da budemo svjesniji načina na koji naše stanje utiče na ljude oko nas.
Ipak, liderstvo nosi odgovornost da ono što se desilo u jednom prostoru ne prenesemo nesvjesno u drugi jer tim osjeća stanje lidera, čak i kada lider ništa ne kaže.
Ljudi možda ne znaju detalje, ali tijelo registruje promjenu – napetost, zatvorenost, nervozu, brzinu, hladnoću ili pritisak. Onda se umjesto fokusa na temu sastanka, dio njihove energije troši na procjenu: „Šta se ovdje dešava? Jesam li ja problem? Da li treba da pazim šta ću reći?” Tu se gubi sigurnost i otvorenost.
Upravo zbog svega ovoga nije dovoljno da lider samo fizički dođe na sastanak. Važno je i iz kog stanja dolazi.
Rješenje nije da lider potisne emocije i pravi se da je sve u redu. To nije prisustvo, to je kontrola. Rješenje je da nauči da napravi malu pauzu između jednog iskustva i drugog.
Nekad su dovoljna dva ili tri minuta prije sljedećeg sastanka da zastane, udahne i primijeti šta nosi, da sebi kaže: „Ovo pripada prethodnom sastanku. Ovi ljudi ispred mene nijesu odgovorni za to.” Lider treba da svjesno spusti ton, uspori tijelo i vrati pažnju na prostor u koji sada ulazi.
Nekad je najzdravije i najodgovornije reći timu jednostavnu rečenicu: „Dolazim sa zahtjevnog sastanka, treba mi par minuta da “dođem sebi”. Ovo ne umanjuje autoritet lidera već često povećava povjerenje, jer ljudi više ne moraju da nagađaju da li su oni razlog napetosti.
Prisustvo u liderstvu nije savršenstvo već sposobnost da prepoznamo šta se dešava u nama prije nego što to nesvjesno prenesemo na druge.
Lider ne donosi u prostoriju samo agendu, pitanja i odluke. Donosi i svoje stanje, a timovi to uvijek osjete.
Upravo zato jedan od važnih zadataka lidera nije samo da vodi sastanak, već da prije kontakta sa ljudima prepozna svoje stanje i preuzme odgovornost za njega. Kada lider umije da se reguliše, tim ne mora da nosi teret nečega što mu ne pripada. Tada u prostoriji ostaje više jasnoće, sigurnosti i povjerenja, a iz toga mnogo lakše nastaju dobri razgovori, bolje odluke i zdraviji odnosi.
Do sljedećeg čitanja,
Jelena Vuletić, PCC,
Osnivačica Balance to Business-a
