Sve više primjećujem koliko često ljudi umanjuju ono što osjećaju samo da bi sačuvali mir, odnos ili sliku o sebi. Iza rečenice „nije važno” nerijetko stoji nešto mnogo dublje, potreba da budemo viđeni, shvaćeni i sigurni dok govorimo svoju istinu.
U ovom newsletteru pišem o tihim trenucima u kojima se udaljimo od sebe, gotovo neprimjetno, i o tome šta se mijenja kada ipak ostanemo u kontaktu sa onim što zaista osjećamo. Nekad upravo te male, iskrene rečenice naprave najveći prostor za bliskost, jasnoću i unutrašnji mir.
Nekad kažemo: „Ma, nije važno“, a zapravo jeste samo nam je u tom trenutku možda neprijatno. Možda ne želimo da „pravimo problem”, možda smo već unaprijed zaključili da druga osoba neće razumjeti, pa radije umanjimo sebe nego da uđemo u tenziju.
Spolja to često ne izgleda dramatično – samo se malo povučemo, promijenimo ton, kažemo „nema veze”, smijemo se, ali ne baš iznutra. Nastavimo razgovor, ali nešto u nama više nije potpuno prisutno.
To su oni mali trenuci u kojima se odvojimo od sebe. Ovo se ne dešava samo u privatnim odnosima već i u liderstvu.
- Na sastanku ne kažemo šta nam stvarno smeta.
- U razgovoru sa timom pređemo preko nečega što je važno.
- Kažemo „sve je okej”, iako nije.
A onda očekujemo da druga osoba nekako osjeti šta se desilo. Nekad i osjeti.
Kada kažemo da nešto nije važno, a nama jeste važno, šaljemo dvije poruke u isto vrijeme. Riječi govore jedno, tijelo drugo. I ta neusklađenost se osjeti kroz glas, pogled, energiju, distancu.
Naš nervni sistem tada često bira ono što djeluje najsigurnije: smanji intenzitet, ne talasaj, ne rizikuj konflikt, sačuvaj povezanost. To ima smisla i to je ljudski.
Poenta nije da odjednom sve izgovaramo sirovo, bez osjećaja za drugu osobu. Poenta je da uhvatimo trenutak u kojem bismo automatski rekli „nije važno” i da zastanemo prije nego što se potpuno povučemo.
Nekad je dovoljno reći:
- „Ne želim da pravim dramu, ali ne bih ni da ovo prećutim.”
- „Treba mi da se vratim na ovo, jer osjećam da mi nije svejedno.”
- „Dio mene bi sad rekao da nije važno, ali mislim da jeste.”
To nisu velike rečenice, ali mijenjaju mnogo. Ove rečenice ne napadaju i ne optužuju samo nas vraćaju u kontakt sa onim što je istina.
Sljedeći put kad kreneš da kažeš „ma nije važno”, zastani na trenutak. Možda stvarno nije, a možda jeste i samo ti treba malo više sigurnosti da ostaneš uz sebe dok to govoriš. Pravi mir ne dolazi iz toga da stalno prećutimo ono što osjećamo. Dolazi iz toga da naučimo da kažemo ono što jeste važno jasno i iskreno.
Do sljedećeg čitanja,
Jelena Vuletić, PCC,
Osnivačica Balance to Business-a
