U susret Montenegro Future Festivalu razgovarali smo sa jednom od najuspješnijih crnogorskih sportistkinja, košarkašicom Jelenom Dubljević, o najvažnijim trenucima njene bogate međunarodne karijere, izazovima profesionalnog sporta i iskustvima koja su je oblikovala na terenu i van njega. Kao gošća i panelistkinja ovogodišnjeg festivala, Dubljević je podijelila razmišljanja o uspjehu, odricanju, ženskom sportu i vrijednostima koje povezuju sport i gejming.
Naravno — evo složeno, pregledno i spremno za objavu:
1. Kako je izgledao Vaš put od Nikšića do svjetskih liga? Vaša karijera vodila Vas je od male Crne Gore do nekih od najjačih liga svijeta – Španije, Turske, Rusije, Kine i SAD-a. Koja lekcija sa tog međunarodnog puta Vam je najviše pomogla, ne samo kao sportisti nego i kao osobi?
Mislim da, kada stavite tačku na karijeru, koja je u mom slučaju trajala skoro 25 godina, shvatite da sve te države, klubovi, velike lekcije kroz koje prolazimo i testovi koje imamo apsolutno svaki dan, od nas prije svega prave odgovornu osobu, osobu sa ciljem i osobu koja zna šta želi. U suštini, upravo neki loši momenti u životu i karijeri uče vas da neke stvari više cijenite, da više zapnete i da neke stvari ne prepuštate slučaju, već da uvijek budete odgovorni za svoja djela. To je neka lekcija koju sam ja naučila – da sam uvijek ja ta koja može da promijeni situaciju i da apsolutno sve od mene zavisi. To je neki momenat u sportu koji je, da kažemo, normalniji nego u životu. Jer u sportu opet zavisite sami od sebe, vaš performans zavisi od vas. U suštini, ako radite dobro, vratiće vam se. Mislim da to u životu, poslije sporta, nije baš tako, nažalost.
2. Vaša priča o dolasku u NBA ligu vjerujem da i danas privlači veliku pažnju. Možete li podijeliti sa nama kako ste došli do Lejkersa i da nam ispričate kako je došlo do osvajanja WNBA „prstena“?
Priča o NBA-u je u suštini jako jednostavna. Ja sam dugo godina odbijala poziv i nekako sam fokus imala na svoju reprezentativnu karijeru, koja se u tom momentu odvijala isključivo preko ljeta. To je bio neki stari kalendar FIBA-e i reprezentativne akcije su bile preko ljeta. Meni je, naravno, kao velikom patrioti uvijek bio cilj da igram za reprezentaciju i nikako nijesam htjela da dovedem to u pitanje. Prvi put kada je ljeto postalo slobodno, kada se promijenio kalendar, to je bilo 2015. godine, tada sam već potpisala ugovor. U međuvremenu sam na Evropskom prvenstvu slomila nogu i mislila sam – to je to, probala sam, vjerovatno mi nije suđeno. Ali demantovali su me iz WNBA-a i Lejkersa i već u oktobru ili novembru poslali drugi ugovor, samo su promijenili datume i rekli: očekujemo te sljedećeg ljeta. Tako da je sam odlazak u Ameriku i u LA Sparks bio „dream come true“. Od prvog do posljednjeg dana to je bio moj američki san u svakom smislu te riječi – od ekipe, do stručnog štaba, trenera. Činjenica da ti je Medžik Džonson, jedan od najtrofejnijih igrača NBA-a, a kasnije i šou-biznisa i biznisa, predsjednik kluba i da imaš priliku da razgovaraš sa njim, da budeš okružena takvom ličnošću šest mjeseci, dovoljno govori.
Na kraju, samo osvajanje prstena je kruna, ne samo moje karijere, već i karijere dosta igračica sa nevjerovatnim CV-jem u tom momentu, koje su bile 20 godina u WNBA-u i kojima je to bio prvi prsten. Ja sam u tom momentu imala 30 i nešto godina i nijesam preveliku pažnju pridavala tome, jer je moj fokus bio na Evropi. Ali nakon deset godina shvatam da je to zaista ogromno. Prije svega, doći tamo i biti u situaciji da to osvojite više nije pitanje samo toga da li ste dobar igrač, jer je potrebna i sreća i da se neke stvari poklope. Tako da mi se negdje kroz taj prsten vratilo dosta stvari za koje u karijeri nijesam imala sreću.
3. Kao neko ko je ostvario veliki uspjeh u međunarodnoj karijeri, kako vidite razvoj i vidljivost ženskog sporta danas, posebno u manjim državama poput Crne Gore?
Kao što ste i rekli, stekla sam veliko iskustvo, ali i saznanje kako se radi u drugim državama i kako se, prije svega, ophode prema ženama, kao i kakvo poštovanje imaju prema ženskom sportu svuda u Evropi. Mi u Crnoj Gori, ne mogu da kažem da zaostajemo i da nijesmo na tom nivou kao Evropa, ali ja i dalje tvrdim da ne posvećujemo dovoljno pažnje ženskom sportu generalno. Ja ću ovdje pričati o košarci, ali mislim da smo svih ovih godina, počevši od 2008. i 2009. godine, od kada smo prvi put stupili u B diviziju, pa sve do današnjeg dana, ostvarili nevjerovatne rezultate sa bazom od svega 15 do 20 registrovanih profesionalnih igračica. Maksimum je bio 19 ili 20, pričam za seniorke. Naravno, postoje klubovi u Crnoj Gori koji dobro rade i zahvaljujući njima imamo tu neku bazu i danas, ali opet mislim da to nije dovoljno, jer je iskustvo pokazalo da se sa jako malo ulaganja može doći do velikog rezultata u Crnoj Gori. I ja stojim iza toga da su žene mnogo odgovornije od muškaraca, što pokazuje i istorija, i nekako vam bude krivo jer se uvijek vodite pitanjem: „Šta da smo mi imale neke uslove, toliko novca?“ I bude vam krivo jer nikada nećemo doći do određenih odgovora. Ali to je tako kako je. Naravno, kao neko ko je gradio karijeru vani, nije mi baš jednostavno da neke stvari gledam i voljela bih da sam ja imala šansu da u Crnoj Gori gradim svoju karijeru i da iz neke velike baze u Crnoj Gori odem u Evropu, jer ipak mislim da je igrati kući za neke velike lige najveća čast.
4. Šta Vam je bilo najteže, kada se osvrnete na sve godine profesionalnog bavljenja košarkom?
Imati taj paralelni život – sport i odrastanje – na kraju te oblikuje kao osobu, jer nije lako provesti 20 i nešto godina u inostranstvu. Ljudi uvijek gledaju tu neku ljepšu stranu, taj sjajniji dio medalje, ali niko ne gleda onu drugu – hrapavu, a ta hrapava nosi mnogo ožiljaka i odricanja.
5. Profesionalni sport i esport često dijele sličan mentalitet – disciplinu, strategiju i timski rad. Da li prepoznajete sličnosti između vrhunskog sporta i profesionalnog gejminga?
Onoliko koliko ja znam o toj drugoj strani, o gejmingu, i te kako prepoznajem sličnosti. Mislim da u svemu u životu što radite, ako želite da budete uspješni, morate biti spremni na rad, red, disciplinu i ogromna odricanja.
PR, SESCG
