U društvu koje sve više govori o jednakim mogućnostima, pitanje zapošljavanja žena sa invaliditetom i dalje ostaje između deklarativne podrške i stvarnih prilika. Iako zakonodavni okvir u Crnoj Gori prepoznaje pravo na rad i podstiče zapošljavanje osoba sa invaliditetom, praksa pokazuje da su žene i dalje suočene sa brojnim barijerama – od predrasuda do nedostatka prilagođenih radnih mjesta.
Kroz razgovore sa ženama sa invaliditetom, jasno se uočava razlika između onih koje su uspjele da pronađu zaposlenje i onih koje još uvijek čekaju priliku.
„Radim već dvije godine u administraciji i mogu da kažem da posao ne samo da mi donosi finansijsku sigurnost, već i osjećaj dostojanstva i pripadnosti. Najveći izazov bio je prvi korak – da neko prepozna moje sposobnosti, a ne invaliditet“, kaže Marija (32), koja ima oštećenje vida.
Sličnog je mišljenja i Jelena (28), koja radi u sektoru marketinga:
„Kada sam dobila posao, prvi put sam osjetila da sam ravnopravna. Ipak, put do toga bio je dug – odbijali su me više puta, često bez objašnjenja. Vjerujem da je razlog bio moj invaliditet, iako to niko nije rekao direktno.“
Sa druge strane, iskustva žena koje još uvijek nijesu zaposlene ukazuju na sistemske prepreke koje i dalje postoje.
„Završila sam fakultet i imam iskustvo kroz praksu, ali već dvije godine ne uspijevam da pronađem posao. Najčešće ni ne dobijem priliku za razgovor. Imam utisak da moj CV stane na riječi ‘invaliditet’“, kaže Ana (30), koja koristi kolica.
Ivana (35) ističe da problem nije samo u poslodavcima, već i u nedovoljnoj podršci sistema:
„Postoje programi zapošljavanja, ali često nijesu dovoljno vidljivi ili dostupni. Takođe, mnogi poslodavci ne znaju kako da prilagode radno mjesto, pa radije odustanu.“
Jedan od važnih izazova koji se često zanemaruje jeste nedovoljna informisanost poslodavaca o postojećim mehanizmima podrške. U Crnoj Gori postoje mogućnosti refundacije dijela troškova zarada i prilagođavanja radnog mjesta za osobe sa invaliditetom, međutim, mnogi poslodavci nijesu dovoljno upoznati sa ovim mjerama ili ih ne koriste u praksi.
Istovremeno, sagovornice ukazuju i na problem zloupotrebe ovih mehanizama, gdje se osobe sa invaliditetom formalno zapošljavaju kako bi poslodavci ostvarili finansijske benefite, bez stvarnog uključivanja u radne procese ili uz neadekvatne uslove rada. Ovakve prakse dodatno obesmišljavaju sistem podrške i negativno utiču na percepciju zapošljavanja osoba sa invaliditetom.
Ove priče pokazuju da radna sposobnost žena sa invaliditetom nije upitna – upitne su prilike koje im se pružaju. Kada dobiju šansu, one ne samo da odgovaraju na zadatke, već često donose dodatnu vrijednost kroz posvećenost, odgovornost i perspektivu koju rijetko ko drugi ima.
Zapošljavanje žena sa invaliditetom nije pitanje humanosti, već jednakih prava i društvene odgovornosti. Potrebno je kontinuirano raditi na razbijanju predrasuda, edukaciji poslodavaca i stvaranju inkluzivnog radnog okruženja u kojem će svaka osoba imati priliku da doprinese – u skladu sa svojim znanjem i sposobnostima.
Jer, kako sagovornice poručuju – problem nikada nije bio u njihovoj sposobnosti da rade, već u spremnosti društva da to prepozna.
Projekat „Vidljivi, a ne nevidljivi“, kofinansiran od strane Ministarstva kulture i medija, stavlja u fokus glasove učenika koji traže jednake uslove, a ne sažaljenje.
Autorka: Jovana S./zenskiportal.me
