Sjećam se jedne koučing sesije kada je klijent došao s osjećajem da nosi previše, iako na prvu to nije znao jasno objasniti. Govorio je kako mu se stalno dodaju novi zadaci, kako ga svi vide kao nekoga ko „može iznijeti“, i kako na kraju dana ostaje sa tihim pritiskom koji ne prestaje. Nije to bila klasična priča o preopterećenosti, više osjećaj da je postao oslonac za sve, bez jasne granice gdje njegov dio zapravo završava. Kroz sesiju je postalo jasno da izazov nije u samoj odgovornosti, već u tome što je, korak po korak, počeo nositi i ono što nikada nije bilo njegovo.
Ako vam ovo zvuči poznato, u nastavku sam podijelila razmišljanja koja vas mogu podržati da jasnije prepoznate šta je zaista vaša odgovornost, a šta nije.
Odgovornost sama po sebi rijetko slama ljude. Ono što često slomi jeste osjećaj da moramo nositi sve.
U profesionalnom svijetu, odgovornost se podrazumijeva. Dolazi uz poziciju, uz očekivanje da budemo pouzdani, dosljedni, da „držimo stvari pod kontrolom“. I to je u redu – odgovornost jeste vrijednost. Međutim, u mnogim timovima postoji neravnoteža. Oni koji su odgovorni postaju još odgovorniji i dobijaju još više zadataka. To nije zato što imaju više kapaciteta, nego zato što se zna da neće iznevjeriti.
„Daj to njemu/njoj, on(a) je odgovoran/na.“ I tu negdje počinje problem jer odgovornost nije isto što i nošenje tuđeg tereta.
Kada se odgovornost ne dijeli jasno, dešava se paradoks: oni koji najmanje doprinose često najglasnije govore o tome kako im je teško, dok oni koji zaista nose sistem ćute i završavaju posao.
Odgovorni ljudi rijetko traže priznanje. Oni ne ističu svaki zadatak koji su preuzeli, oni jednostavno to završe. I baš zato, njihov kapacitet i njihova uloga u timu se često uzima zdravo za gotovo. Cijena toga nije samo umor već gubitak ravnoteže, frustracija i osjećaj da sistem nije pravedan.
Tu dolazi dio o kojem se ne govori mnogo, a to je tijelo. Ono vrlo jasno zna kada nosimo više nego što je naše. Ramena postaju teška, dah plići, vilica se stegne, a fokus sužava. Pojavljuje se onaj tihi, stalni pritisak, kao da nikad ne izlazimo iz „moram još ovo“.
Odgovorni ljudi često ne primijete trenutak kada prelaze granicu, ne zato što ne znaju, nego zato što su naučili da izdrže, da se prilagode, da završe ono što su počeli. I tijelo to prati ali sve do jednog trenutka.
Odgovornost ne znači: „Ja ću sve.“ već „Ja stojim iza svog dijela i jasno vidim gdje moj dio prestaje.“
Zdravi sistemi nisu oni u kojima su svi jednako opterećeni, već oni u kojima je odgovornost raspoređena jasno, svjesno i gdje odgovornost ide u oba smjera – i „gore“ i „dolje“.
Odgovornost je snaga, ali samo onda kada nije teret koji nosi nekolicina nego praksa koju dijeli tim.
Ponekad prvi korak nije nova raspodjela zadataka nego trenutak da zastanemo i primijetimo: šta trenutno nosimo u tijelu i da li je sve to zaista naše.
Do sljedećeg čitanja,
Jelena Vuletić, PCC,
Osnivačica Balance to Business-a
