Iako vjerujemo da postoji veliki broj žena i djevojčica sa invaliditetom i teškoćama u razvoju koje bi bile aktivne učesnice i kreatorke kulturnih dešavanja u svojim sredinama, svjedočimo situaciji u kojoj im je to ili potpuno onemogućeno ili omogućeno samo u određenoj mjeri.
Da bi se što veći broj žena i djevojčica sa invaliditetom i teškoćama u razvoju aktivno uključio u kulturni život svoje zajednice, potrebno je, prije svega, da imaju obezbijeđen pristup institucijama kulture, kao i svim scenama i prostorijama u kojima se održavaju kulturna dešavanja u njihovom gradu.
Pored navedenog, potrebno je uraditi više na pružanju jednakih šansi i mogućnosti za školovanje u oblasti kulture, što prije svega podrazumijeva da programi budu pristupačni svima, bez obzira na to da li je riječ o ženama i djevojčicama sa invaliditetom ili onima bez invaliditeta.
Ono što predstavlja najveći problem kada je u pitanju učešće u kreiranju kulturnih događaja jeste arhitektonska nepristupačnost institucija kulture i njihovih prostorija.
Takođe, veliki problem predstavlja i nedostatak audio-deskripcije predstava i filmova za žene i djevojčice sa invaliditetom, što im automatski onemogućava da te sadržaje prate na ravnopravnoj osnovi sa drugima.
Koliko je važno da žene i djevojčice sa invaliditetom učestvuju u kulturnim dešavanjima pokazuje i mišljenje naših sagovornica.
Koliko su, po vašem mišljenju, pristupačne same institucije kulture, kao i kulturni događaji?
„Smatram da nijesu u dovoljnoj mjeri. Prije svega, u našem društvu uvriježeno je mišljenje da osobe sa oštećenjem vida mogu biti samo konzumenti kulturnih sadržaja, ali ne i njihovi stvaraoci. Kada je riječ o elementima nepristupačnosti, u kulturnim institucijama nedostaju taktilne staze vodilje, orijentacioni planovi, programi događaja u pristupačnim formatima (Brajevo pismo, uvećana štampa, elektronska forma). U zavisnosti od vrste događaja, nedostaju i audio-deskripcija, prilagođavanje na znakovni jezik, kao i prilagođavanje informacija o muzejskim postavkama”, izjavila je jedna od naših sagovornica sa oštećenjem vida.
„Potrebno je još mnogo rada na pristupačnosti u svim oblastima, pa tako i u kulturi”, mišljenje je jedne od naših sagovornica.
„Mislim da žene sa invaliditetom rijetko u kojoj oblasti imaju jednake šanse, pa tako ni u ovoj. Institucije i događaji nijesu pristupačni. Nažalost, neke scene u CNP-u i Zetskom domu potpuno su nedostupne za osobe u kolicima, a nema ni mnogo predstava sa audio-deskripcijom. Rješenje je u podizanju svijesti, osnaživanju žena, ali i upravo u projektima poput predstave u kojoj si glumila, a koja primjerom pokazuje koliko žene sa invaliditetom mogu”, izjavila je za naš portal psihološkinja i žena sa invaliditetom.
„Što se više bude insistiralo na pristupačnosti institucija i sadržaja, i što više žena bude željelo da se bavi kulturom, to će se više stvarati uslovi za sljedeće generacije, koje se neće, ili će se u manjoj mjeri, suočavati sa izazovima koji danas postoje.”
Imaju li žene i djevojčice sa invaliditetom jednake šanse da budu kreatorke kulturnih sadržaja, kao i žene bez invaliditeta?
„Žene generalno u našem društvu nijesu u dovoljnoj mjeri osnažene da se bave određenim oblastima, pa je tako i sa kulturom. Od žena se često ne očekuje da preuzimaju određene uloge u društvu i da ih ostvare, pa se dešava da one koje to učine moraju biti veoma osnažene i ohrabrene da pokrenu čitav proces. Da bi do toga došao veći broj žena sa invaliditetom, odnosno sa oštećenjem vida, neophodno je prvenstveno biti osnažen na ličnom nivou, poštovati sebe, kao i biti prihvaćen od strane porodice, prijatelja i kolega. Svakako, pored navedenog, kao važne stavke ističu se i samopouzdanje, samopoštovanje i lično zadovoljstvo sobom”, smatra jedna od naših sagovornica.
Šta je potrebno uraditi kako bi se stanje popravilo i kako bi se više žena i djevojčica uključilo u kulturni život svojih gradova?
„Potrebno je, prije svega, žene sa oštećenjem vida posmatrati kao jednake članice društva. Dakle, kada usvojimo stav da žene sa oštećenjem vida, uz postavljanje jednakih startnih pozicija, mogu jednako doprinijeti društvenoj zajednici, razmjenjivati iskustva i dodatno učiti, situacija može u određenoj mjeri napredovati”, istakla je jedna od naših sagovornica.
Projekat „Vidljive, a ne nevidljivie, kofinansiran od strane Ministarstva kulture i medija, stavlja u fokus glasove učenika koji traže jednake uslove, a ne sažaljenje.
Autor: Katarina Cerović/zenskiportal.me
