Između tišine i odgovornosti, između pravila i ljudskosti, stoji razredna.
U predstavi „Fleka“, ovaj lik ne govori samo o školi – govori o društvu koje često zatvara oči pred onim što najglasnije traži da bude viđeno.
Glumica Crnogorskog narodnog pozorišta, Jelena Minić, kroz ovu ulogu otvara prostor za pitanje: koliko smo zaista spremni da vidimo druge – i sebe?
O procesu, odgovornosti i istini koja boli, razgovaramo sa Jelenom Minić.
Ko je zapravo razredna – stroga figura sistema ili neko ko pokušava da razumije?
Razredna može da bude jedna od najizazovnijih, ali i najvažnijih uloga u obrazovnom sistemu tokom našeg odrastanja. Razredna nije tu samo da predaje već I da oblikuje karakter učenika. Trebalo bi da pored razumjevanja za đake vlada strpljenjem, I da na koncu uživa u satisfakciji kada vidi mlade ljude kako na maturu odlaze kao formirane osobe.
Gdje je granica između discipline i empatije u Vašem liku?
U liku Razredne empatija je duboko potisnuta ispod slojeva I slojeva onoga sto sistem nalaže, a sto zatvara vrata odgovornosti koju podrazumijeva taj plemeniti poziv. Njena disciplina se svodi na poltronaki odnos prema poretku, iz golog straha za egzistenciju. Nemoćna da bilo šta promijeni, ona se povlači kako ne bi narušila privid škole kao ozbiljne institucije, dok se u pozadini odvija gruba kategorizacija djece na ’normalnu’ i ’nenormalnu’.
Šta je ono što ona ne govori naglas, a publika treba da osjeti?
Nemoć. Grč umjesto vriska.
Da li razredna u “Fleki” predstavlja pojedinca ili cijeli sistem?
Moja Razredna je dekonstrukcija čitavog sistema u kojem nijesu prava ista za sve . Njen autizam prema problemu u koji roditelji upiru prstom je podjednako i zastrašujući i bolan. Sve nas primorava na preispitivanje: Kome uopšte vapimo za pomoć? U šta smo se to pretvorili? Dok se pitanja neumoljivo množe, odgovori se ne naziru čak ni u tragovima jer smo suočeni sa dubokom krizom identiteta.
Da li razredna vidi svu djecu jednako – ili samo misli da vidi?
Razredna u predstavi ” Fleka” se ne bavi učenicima. Farsa je sve što ponudi kao rješenje. Njen intelektualni kukavičluk postaje strateški izbor u borbi sa rupama metodologije. Ona je metafora za svakog poslusnika kome je ” kičma savitljiva” a obraz ” đon”.
Šta je najopasnije: ignorisati razlike ili ih pogrešno razumjeti?
Opasnije je ignorisati razlike, jer to vodi ka lažnoj inkluziji koja u praksi brise stvarne potrebe i prepreke osoba sa invaliditetom. Pogrešno razumijevanje se može ispraviti edukacijom i dijalogom. Suština nije u tome da se pravimo da su svi isti, već da prihvatimo različitosti kako bismo obezbijedili jednake mogućnosti.
Koliko Vas je ova uloga natjerala da preispitate sopstvene reakcije u stvarnom životu?
Veoma. Izazovno je biti u njenoj koži. Lik razredne sam gradila posmatrajući ljude oko sebe, slušajući njihove vapaje, dileme, molitve. Dostojanstvo i nepokolebljiva upornost porodica koje se suočavaju sa izazovima netipičnog razvoja svoje djece, bili su mi najveći podstrijek. Kroz njihovo iskustvo, dobila sam snagu da hrabro i beskompromisno zakoračim u kreiranje Razredne.
Kako je rad sa djecom/glumcima uticao na Vašu interpretaciju lika?
Potpuno novo I fantastično iskustvo. Zahvalna sam divnim mladim ljudima Katarini Cerović, Sofiji Ivanović I Nikoli Jovićević na povjerenju, strpljenju I iskrenom prepustanju tokom procesa. Zajedno smo mučili muke, zajedno smo se radovali I išli do kraja u istini. Hvala Branki Otašević, dragom biću velikog srca, sto nas je okupila I vodila svojom rediteljskom palicom kroz emociju I ljubav.
Jedna riječ kojom biste opisali razrednu?
Krpa.
Jedna rečenica koju biste željeli da publika ponese iz predstave?
Ajde da se usudimo biti bolji tamo dje riječi prestaju, a počinje ljudskost…Ajde …
Foto: Duško Miljanić
zenskiportal.me
