U osnovnom i srednjem obrazovanju, gdje bi se trebali graditi temelji znanja i samopouzdanja, djeca i djevojke sa invaliditetom često nailaze na prve ozbiljne prepreke. Sistem koji formalno zagovara inkluziju, u praksi pokazuje ozbiljne nedostatke – posebno kada je riječ o pristupačnosti nastavnih materijala.
Jedan od najizraženijih problema jeste nemogućnost ili kašnjenje u prilagođavanju udžbenika. Za učenice koje koriste Brajevo pismo, to znači da školska godina često počinje bez osnovnog alata za učenje – knjige. Dok njihovi vršnjaci prate nastavu iz udžbenika, one su prinuđene da čekaju, improvizuju ili zavise od pomoći nastavnika i roditelja. U mnogim slučajevima, udžbenici na Brajevom pismu dolaze sa velikim zakašnjenjem ili uopšte nijesu dostupni.
Slična situacija je i sa drugim oblicima pristupačnosti – uvećani fontovi, audio materijali ili digitalni formati nijesu standardizovani niti sistemski obezbijeđeni. Umjesto toga, njihova dostupnost zavisi od pojedinačnih inicijativa, projekata ili lične angažovanosti nastavnog kadra. Time odgovornost sa sistema prelazi na pojedinca, koji se već nalazi u nepovoljnom položaju.
U osnovnoj školi, djeca često još imaju određeni nivo podrške, ali prelaskom u srednje obrazovanje ta podrška slabi ili potpuno izostaje. Nastavni planovi postaju zahtjevniji, tempo rada brži, a sistem prilagođavanja gotovo nepostojeći. Učenice sa invaliditetom tada se suočavaju sa izborom: da ulažu višestruko više napora kako bi pratile gradivo, ili da odustanu.
Poseban problem predstavlja nedostatak sistemske koordinacije. Prilagođavanje udžbenika nije pitanje koje bi smjelo da zavisi od dobre volje ili sporih administrativnih procedura. Ono mora biti unaprijed planirano i dostupno na početku školske godine, kao osnovno pravo, a ne kao dodatna pogodnost.
U ovakvim okolnostima, obrazovni put žena sa invaliditetom postaje znatno teži nego što bi trebalo da bude. Njihov uspjeh često zavisi od lične snage, podrške porodice i rijetkih pojedinaca unutar sistema koji prepoznaju problem i pokušavaju da ga ublaže.
Međutim, inkluzija ne smije da se zasniva na izuzetku. Ona mora biti pravilo.
Dok god učenica mora da čeka knjigu koju drugi imaju prvog dana škole, sistem nije ispunio svoju osnovnu funkciju. I dok god obrazovanje zahtijeva dodatnu borbu samo zbog invaliditeta, ne možemo govoriti o jednakim šansama.
Obrazovanje bez barijera počinje tamo gdje sistem preuzima odgovornost – a ne tamo gdje pojedinac mora da je nadomjesti.
Projekat „Vidljivi, a ne nevidljivi“, kofinansiran od strane Ministarstva kulture i medija, stavlja u fokus glasove učenika koji traže jednake uslove, a ne sažaljenje.
Autor: Bulatovic L./zenskiportal.me
