U društvu koje se javno zaklinje u vladavinu prava, ljudsko dostojanstvo i rodnu ravnopravnost, ponovo svjedočimo opasnoj pojavi – kolektivnom linču žene, opravdanom navodnim „moralnim sudom“ nad njenom privatnošću. Najnoviji slučaj, koji je izazvao lavinu reakcija na društvenim mrežama i u dijelu javnosti, otvorio je pitanje koje je daleko veće od jedne osobe: da li smo kao društvo spremni da osudimo nasilje, ili i dalje kažnjavamo žene zbog njihove privatnosti?
Odjeljenje za poslove rodne ravnopravnosti Ministarstva ljudskih i manjinskih prava jasno je poručilo ono što bi trebalo da bude neupitno – seksualni čin je privatna stvar i ne može biti dokaz, povod niti opravdanje za javno sramoćenje, omalovažavanje i nasilje. Objavljivanje i širenje intimnog sadržaja bez pristanka predstavlja ozbiljan oblik rodno zasnovanog nasilja, koje se u savremenom kontekstu sve češće manifestuje kao digitalno nasilje.
Problem, međutim, ne leži samo u samom činu neovlašćenog snimanja ili dijeljenja sadržaja, već u reakciji društva koje takvo nasilje normalizuje. Mizogini komentari, seksualizovane uvrede i javno targetiranje žene – naročito one koja je obavljala javnu funkciju – nisu „sloboda govora“, već mehanizam zastrašivanja i ućutkivanja. Poruka koja se šalje je jasna i opasna: žena u javnom prostoru mora biti besprijekorna, ili će njena privatnost biti pretvorena u oružje protiv nje.
Važno je podsjetiti da nasilje nad ženama nije samo fizičko. Psihičko nasilje, prijetnje, ucjene, uhođenje, digitalno uznemiravanje i kampanje javnog ponižavanja ostavljaju duboke i dugotrajne posljedice, ne samo po žrtvu, već i po njenu porodicu, djecu i šire okruženje. U patrijarhalnom društvenom okviru, ovakvi napadi često prerastaju u kolektivno stigmatizovanje, dok odgovornost nasilnika ostaje u sjenci „javnog morala“.
Posebno je važno naglasiti da ostavka ili povlačenje sa javne funkcije ne može i ne smije biti tumačeno kao priznanje krivice. Pravo na privatnost, sigurnost i dostojanstvo pripada svakoj osobi, bez obzira na njen profesionalni ili društveni status. Odgovornost u javnoj funkciji i pravo na zaštitu od nasilja nisu suprotstavljene kategorije – one moraju postojati istovremeno.
U tom kontekstu, značaj Nacrta zakona o rodnoj ravnopravnosti, koji je trenutno na javnoj raspravi, dobija dodatnu težinu. Njime se jasno zabranjuje diskriminacija, ponižavanje i degradirajući govor zasnovan na rodu, dok se zloupotreba intimnog sadržaja bez pristanka prepoznaje kao ozbiljno krivično djelo. Međutim, zakoni bez primjene ostaju mrtvo slovo na papiru.
Zato je odgovornost na svima – institucijama koje moraju reagovati brzo i efikasno, medijima koji imaju obavezu da ne učestvuju u senzacionalizmu i javnom ponižavanju, ali i građanima koji svakim dijeljenjem, komentarom ili „lajkom“ mogu postati dio nasilja. Sloboda izražavanja ne uključuje pravo na govor mržnje, linč i dehumanizaciju.
Društvo se ne brani ponižavanjem žena. Naprotiv – društvo koje normalizuje nasilje nad ženama kroz njihovu privatnost urušava sopstvene temelje. Jasna osuda nasilja, bez relativizacije i dvostrukih standarda, jedini je put ka zajednici u kojoj su ljudska prava stvarna, a ne deklarativna.
Privatnost nije dokaz krivice. Ona je pravo. I test za društvo u kojem živimo.
Foto: Canva
zenskiportal.me
