Kada govorimo o ženama sa invaliditetom, društvo često prvo vidi etiketu, a tek onda osobu. Invaliditet postaje prva i ponekad jedina odrednica, dok se sve ostalo – karakter, snovi, znanje, talenat, strahovi i snaga – gura u stranu. Upravo tu počinje problem nevidljivosti: ne zato što žene sa invaliditetom nijesu prisutne u društvu, već zato što ih društvo ne vidi onakvima kakve jesu.
U Crnoj Gori, žene sa invaliditetom svakodnevno žive između dvije krajnosti – sažaljenja i ignorisanja. Ili su predstavljene kao „hrabre heroine“ koje „uprkos svemu“ postoje, ili su potpuno izostavljene iz javnog prostora. Rijetko im se daje prilika da govore same, bez filtera, bez patetike i bez potrebe da objašnjavaju ili opravdavaju svoje postojanje.
Etikete su tihe, ali uporne. One utiču na način na koji se žene sa invaliditetom doživljavaju u obrazovanju, zapošljavanju, partnerstvu, roditeljstvu i javnom životu. Često se od njih ne očekuje ambicija, odlučnost ili liderstvo, već zahvalnost za minimum. U takvom okruženju, borba nije samo protiv fizičkih ili sistemskih prepreka, već i protiv pogleda koji unaprijed određuju granice.
Jedna od sagovornica našeg projekta, žena sa invaliditetom koja je željela da ostane anonimna, ovako opisuje svoje iskustvo:
„Najviše me ne bole stepenice ni prepreke u prostoru, već pogled koji kaže: ‘Ti to ne možeš’. Kada bi ljudi na trenutak zaboravili moju dijagnozu i pitali me ko sam, vjerujem da bi me prvi put stvarno upoznali.“
Ova rečenica oslikava suštinu problema – žene sa invaliditetom rijetko dobijaju priliku da budu prepoznate kao cjelovite ličnosti. Njihovi identiteti se svode na medicinske nalaze, umjesto da budu oblikovani iskustvom, znanjem i izborima koje prave svakog dana.
Zato se mi, kao kompanija i kao medij, svjesno i odgovorno borimo protiv takvog pristupa. Kroz naš rad, projekte i sadržaje, rušimo stereotipe i upravo ženama sa invaliditetom dajemo prostor, glas i priliku da budu vidljive – ne kroz tuđe interpretacije, već kroz sopstvene riječi i iskustva. Naša uloga nije da govorimo u njihovo ime, već da otvorimo prostor u kojem one same govore, odlučuju i budu prepoznate.
Biti vidljiva ne znači biti izložena, već biti priznata. To znači imati pravo na grešku, uspjeh, ljubav, ambiciju i glas. To znači govoriti o invaliditetu bez straha, ali i bez obaveze da on objašnjava sve. Kada prestanu etikete, ostaju žene – različite, snažne, ranjive, kreativne i važne za društvo u kojem žive.
Poruka za kraj – glas naše saradnice sa invaliditetom
„Vidljivost nije privilegija – ona je pravo.
Pravo da me vidiš kao osobu, a ne kao dijagnozu.
Pravo da govorim, biram, griješim i uspijevam.
Dok god postoje žene koje se ne čuju, ni mi nemamo pravo na tišinu.
Zato tražimo prostor, uzimamo riječ i ostajemo prisutne.
Jer mi nijesmo nevidljive. Društvo samo mora naučiti da gleda.“
Priča koju donosimo nastala je kroz projekat „Vidljive, a nevidljive“, uz podršku Ministarstva kulture i medija.
Autor: Bulatović L.
