Ravnopravnost kao sastavni dio života

Foto: Canva

Ravnopravnost nije samo riječ i mrtvo slovo na papiru, niti je tišina iza koje se krije prećutno ignorisanje. Ravnopravnost je krupan  zalogaj koji zahtijeva veliki napor cjelokupnog društva. Ipak, jedan od ključnih nosilaca te borbe jesu mediji, kroz stalno i odgovorno promovisanje ravnopravnosti polova, ali i ravnopravnosti svih drugih društvenih grupa. Jer riječi koje svakodnevno čujemo oblikuju naše stavove, često i nesvjesno.

Ravnopravnost osoba s invaliditetom mora se zasnivati na njihovim kompetencijama, jer svaka osoba ima svoje sposobnosti i vrijednosti. Osobe s invaliditetom, kao i svi oni koji se po bilo čemu razlikuju, često bivaju izloženi stigmatizaciji i diskriminaciji. Koliko puta smo prešli na drugu stranu ulice, skrenuli pogled ili odlučili da ćutimo, umjesto da pitamo: „Kako si?“ A diskriminacija nije samo riječ – ona je mnogo više od toga. Ona je odbacivanje koje na svaku osobu negativno utiče, kako u fizičkom, tako i u emocionalnom smislu.

Ravnopravnost ne počinje zakonima, već ljudskošću.

Osoba koja je izložena bilo kom obliku diskriminacije u sebi nosi duboku ranu, ranu koja ostavlja snažan pečat na njeno ukupno zdravstveno stanje. Takva osoba se, s psihološke strane, sve više povlači u sebe, postaje tiša, nečujna, prestaje da komunicira, jer često nema ko da želi da čuje njen glas.

Tišina nas neće učiniti jednakima, ali razumijevanje hoće.

Posebno je to izraženo kada su u pitanju žene. Navikli smo da žene slabo slušamo, jer se još uvijek smatra da su „slabiji pol“. Zbog toga često nisu donosioci važnih društvenih odluka niti se nalaze na rukovodećim pozicijama. A žena je stub porodice – preko nje se društvo širi i opstaje. Ipak, još uvijek postoji stigma da se, ako se ne rodi muško dijete, „gasi kuća“. To je surov i pogrešan stav.

Žensko dijete jednako može očuvati porodicu, može mijenjati sistem i donositi promjene. Spremnost da se čuje drugačiji glas pokazatelj je zrelosti jednog društva. Glas žene, osobe s invaliditetom, pripadnika LGBT zajednice i svih onih koji su godinama na marginama, ne smije više ostajati u tišini.

Biti ravnopravan ne znači biti isti, već biti jednako vrijedan.

Ovaj tekst je nastao iz potrebe za promjenama, ali promjene ne zavise samo od sistema. One počinju od svakog od nas – od načina na koji govorimo, slušamo i reagujemo.

Promjena počinje onda kada odlučimo da tuđa borba postane i naša. Ravnopravnost počinje onog trenutka kada odlučimo da ne okrećemo glavu.

Zato hajde – pokreni se, razmisli, saslušaj. Neka svi budemo jednako bitni.

Neka poruke koje svakodnevno čujemo u medijima postanu glas razuma, a ne samo puke floskule koje čujemo, ali nas ne dotiču.

Društvo koje ne čuje sve svoje glasove, nikada ne može biti u potpunosti pravedno.

Autorka: Nada Matović