Iako postoje određeni pomaci kada je pristupačnost obrazovanja za žene i djevojčice sa invaliditetom i smetnjama u razvoju u pitanju, još uvijek postoji mnogo prostora za napredak kako bi one bile ravnopravne sa osobama bez invaliditeta. Veliki problem predstavlja kako pristupačnost fizičkog okruženja, tako i dostupnost literature, naročito u osnovnim i srednjim školama.
Uprkos insistiranju na uključivanju djevojčica sa invaliditetom i smetnjama u razvoju u redovan obrazovni sistem, u praksi se pokazuje da škole, posebno u manjim sredinama, nijesu dovoljno pristupačne. Zbog toga djevojčice često zavise od asistencije drugih osoba, što dodatno ugrožava njihovu samostalnost i nezavisnost. Iako su ulazi većine škola na teritoriji Glavnog grada pristupačni, nije dovoljno da djevojčica samo uđe u zgradu — potrebno je obezbijediti nesmetan pristup svim učionicama i kabinetima kako bi mogla ravnopravno da pohađa nastavu.
Dodatni problem predstavlja nepristupačnost školskih toaleta za djevojčice sa invaliditetom i smetnjama u razvoju.
Još jedan važan segment jeste pristupačnost literature i drugog nastavnog materijala. Ovo se posebno odnosi na djevojčice sa oštećenjem vida koje, usljed svog invaliditeta, ne mogu ravnopravno da prate nastavu, naročito kada ona zahtijeva vizuelne elemente. Potrebno je raditi na prilagođavanju literature — ako ne na brajevom pismu, onda makar u elektronskoj ili audio formi. Time bi se u velikoj mjeri olakšalo učenje, naročito djevojčicama sa potpunim oštećenjem vida, jer trenutno zavise od pomoći porodice ili asistenata u nastavi.
Sve navedeno bi doprinijelo većoj uključenosti djevojčica sa invaliditetom i smetnjama u razvoju u redovan obrazovni sistem. Iako danas postoje veliki tehnološki napreci kada je u pitanju pristupačnost informacija, poput kompjutera sa govornom podrškom, postavlja se pitanje kako djevojčice iz ruralnih krajeva, čiji roditelji nijesu u mogućnosti da obezbijede opremu, mogu ravnopravno učestvovati u nastavi i pratiti školski program.
Čak i kada završe osnovno i srednje obrazovanje, djevojčice sa invaliditetom i smetnjama u razvoju često se teško odlučuju da upišu fakultet. A i kada ga upišu, suočavaju se sa brojnim izazovima koji ih mogu obeshrabriti. I na fakultetima postoji problem nedostatka pristupačne literature, a ponekad i nepristupačnog fizičkog okruženja. Zbog toga studentkinje sa invaliditetom nerijetko odustaju od daljeg školovanja, iako imaju potencijal da visoko obrazovanje završe sa velikim uspjehom.
Pored studentkinja sa fizičkim invaliditetom i oštećenjem vida, brojne barijere imaju i studentkinje sa potpunim ili djelimičnim oštećenjem sluha. Najveći problem predstavlja nedostatak tumača za gestovni jezik — ne samo u obrazovanju, već i u oblastima od javnog interesa. Neophodno je obezbijediti veći broj tumača kako bi studentkinje sa oštećenjem sluha mogle ravnopravno da prate studije, jer su mnoge od njih izuzetno sposobne i studiranje bi im bilo značajno olakšano uz adekvatnu podršku.
Ono što bi u velikoj mjeri unaprijedilo studiranje studentkinjama sa invaliditetom, posebno onima sa oštećenjem vida, jeste postojanje kompjutera sa govornom podrškom u fakultetskim i školskim bibliotekama. Na taj način bi im bio znatno olakšan pristup literaturi.
Jedan mali, ali značajan korak načinio je Univerzitet Crne Gore, koji je prilagodio svoju Univerzitetsku biblioteku studentkinjama sa oštećenjem vida. Ipak, bilo bi potrebno da svi fakulteti u okviru Univerziteta u što većoj mjeri prilagode svoje biblioteke studentkinjama sa potpunim ili djelimičnim oštećenjem vida.
Priča koju donosimo nastala je kroz projekat „Vidljive, a nevidljive“, uz podršku Ministarstva kulture i medija.
Autorka: Katarina Cerović/zenskiportal.me
