U posljednjim sedmicama sve češće zastajem pred pitanjem koje odzvanja u skoro svakom razgovoru o generacijama: gdje se danas rađa i gubi poštovanje. Dok slušam različite perspektive, osjećam kako se ispod površine krije dublja priča koju vrijedi otvoriti.
Primjećujem da se poštovanje ne mjeri samo riječima koje izgovaramo, već i atmosferom koju stvaramo dok radimo zajedno. Zato vas u nastavku pozivam da zajedno razmotrimo šta se zapravo mijenja i kakvu ulogu u tome imamo.
U posljednje vrijeme često čujem kako se ljudi žale na mlađe generacije. Kažu: nema poštovanja. Ne drže se pravila. Ne znaju kako da se ponašaju u profesionalnom okruženju.
Kad god to čujem, u meni se javi sumnja. Prije nego što počnemo da tražimo krivca za nestanak poštovanja, možda treba da postavimo jednostavnije pitanje: kakvi smo mi u svemu tome?
U razgovorima sa liderima svih generacija primijetila sam obrazac: mnogi od nas (koji sebe zovemo starijima ili iskusnijima) govore o poštovanju kao o nečemu što drugi treba da pokažu. A rijetko se zapitamo kako ga mi sami zapravo živimo.
Pričamo o poštovanju, ali koliko često prekidamo sagovornika samo zato što možemo?
Kažemo da poštujemo ljude, ali koliko često preletimo preko njihovih riječi samo zato što ne govore onako kako nama odgovara? Insistiramo na pristojnosti, a mnoge naše odluke više pokreću interes, komfor ili moć, nego vrijednosti.
Često srećem lidere koji u sebi nose poštovanje, ali su nestrpljivi. Srećem talentovane mlade ljude koji su duboko predani, ali komuniciraju drugačije. I srećem organizacije u kojima osoba na funkciji nije pravi problem. Nekad se pravi izazov krije u sjenkama oko nje: u kulturi, navikama, neizgovorenim pravilima, u onom “tako se to oduvijek radilo”.
Poštovanje nije samo pitanje pojedinaca. To je i pitanje atmosfere koju stvaramo.
Svijet se promijenio. Posao se promijenio. Odnosi su se promijenili. Govorimo da su “ljudi danas drugačiji”, ali možda nisu gori. Možda su samo oblikovani novim vremenom.
Mlađe generacije očekuju transparentnost, pravednost i ljudskost. Brže će pitati „zašto“, ne zato što ne poštuju, nego zato što znaju koliko je slijepa poslušnost koštala generacije prije njih.
Pa gdje je danas poštovanje?
- U načinu na koji slušamo, posebno kad se ne slažemo.
- U načinu na koji biramo ljude, ne prema tome kako izgledaju na papiru, već prema tome ko je spreman da radi i pokrene druge.
- U tome kako se ponašamo kad niko ne gleda.
Poštovanje nije zastarjelo. Ono se samo mijenja. I možda pravo pitanje nije “šta nije u redu s mlađom generacijom?” nego “jesmo li spremni da prilagodimo sopstveni način vođenja?”
Do sljedećeg čitanja,
Jelena Vuletić,
Osnivačica Balance to Business-a
