Skoro dvije decenije nakon premijere provokativne predstave “Ajmo na sex” u Crnogorskom narodnom pozorištu, ovaj kabare o usamljenosti, čežnji, oslobađanju i tijelu vraća se pred publiku – nov, ali i prepoznatljiv. Među glumicama koje su bile dio prve postave i koje su sada ponovo na sceni, nalazi se i Julija Milačić Petrović Njegoš. Njena karijera se za to vrijeme razvijala u brojnim pravcima, ali “Ajmo na sex” ostaje tačka povratka i iskrenog izraza.
U razgovoru za naš portal, Julija otkriva šta za nju znači ovaj ponovni susret sa komadom koji ne prestaje da propituje, provocira i zabavlja – i koliko se svijet (i pozorište) promijenio od 2007. do danas.
Dvije decenije kasnije, ponovo ste na sceni sa “Ajmo na sex”. Kako doživljavate povratak ovoj predstavi nakon 18 godina?
Radost. Iskonska radost. To je bila moja prva profesionalna uloga nakon upisa na FDU na Cetinju. Uloga koju sam poželjela da igram još dok sam je gledala, prije samog upisa. I desilo se – dobila sam priliku, zgrabila je, uskočila umjesto sjajne koleginice Ane Vujošević i, sa toliko iskustva, uspješno odigrala i nastavila da igram.
Kada me Lidija pozvala zbog obnove, vrisnula sam toliko glasno da je otac, koji je sjedio pored mene, skočio iz fotelje.
Djevojka – ime mog lika – posebno je tkana, tada i sada. U novoj verziji mnogo slojevitija, jer moje glumačko biće nije isto, ne može i ne smije biti isto. Proces ponovnog tkanja otvorio je nova pitanja, izazove, neistražena polja – i, naravno, poveo me ka nekim drugim glumačkim nivoima.
Zaista sam uživala i uživaću i dalje, jer rad glumca se ne završava premijerom.
Igrali ste u originalnoj postavi 2007. godine, ali sada ste u drugačijem vremenu, drugačijem kontekstu, možda i sa drugačijim pogledima. Šta se u vama promijenilo kao glumici i osobi u odnosu na tada?
Sve.
Disciplina, uživanje u igri i istraživanju su jedino što je ostalo isto. Sam osvrt na Djevojku tada i sada dijametralno je različit. Svi likovi u drami su kompleksni – koliko god se na prvo čitanje činili jasnim.
Da ne otkrivam previše… svakako, njena samoća i taj trenutak u kom živi – sada, ne sjutra, ne juče – dva su okidača koja su me posebno navela na promišljanje i dublje kopanje po postupcima i znakovima koji jasno izlažu njen unutrašnji svijet. Mislim da se, i 2007. i danas, nedovoljno bavimo pitanjem samoće i istinskog uvažavanja sadašnjeg trenutka – i svega onoga što ga čini posebnim. Naravno, unutar same predstave otvaraju se mnoge teme, pored mojih ličnih koje sam navela.
Koliko se predstava promijenila – u formi, duhu, poruci? Ili je možda ostala jednako provokativna i hrabra kao i tada?
Još je provokativnija i hrabrija – s potpuno novom glumačkom podjelom, osim mene, i autorskom muzikom. Novi prostor i njegove uslovnosti, van tradicionalne pozorišne kutije, dali su potpuno drugačiji okvir. Moram da zagrlim ekipu iz CZK Ribnica – njegovali su nas i čuvali na najljepši način. Hvala im na tome.
Ovo su zaista dvije različite predstave, jer Lidiji i nije bio cilj da napravi klasičnu obnovu, već potpuno novo građenje. Bilo je teško i njoj i meni da odbacimo stari materijal koji se neprestano vraćao. Ipak, odluka da idemo novim putem bila je jasna i čvrsta. Zahvaljujući sjajnom vođenju rediteljke, uspjeli smo da duboko zaronimo u današnjicu.
Dotakli smo se tema koje 2007. nijesu bile toliko prisutne ili prepoznate u društvu, a neke koje su i tada bile važne – poput upitnih (ne)odnosa, samoće, otuđenosti, gubitka slobode i kontakta – danas su, nažalost, još prisutnije. Taj poziv na sex, koji nosi i ironiju i čežnju, dobio je novo značenje – postao je i poziv na bliskost, na dijalog, na oslobađanje. Nažalost, kao društvo nismo posebno napredovali u proteklih 18 godina. U nekim segmentima čak se čini da smo tapkali u mjestu – ili, što je poraznije, da smo nazadovali.
Predstava otvoreno govori o seksualnosti, usamljenosti, potisnutim željama. Kako publika danas reaguje na ovu temu u odnosu na reakcije iz 2007?
Još se nismo direktno susreli s publikom, ali iz razgovora i priprema stiče se utisak da ljudi žude za temama koje ih sklanjaju od svakodnevice – od dnevne politike, prostote, zatupljenosti. Mislim da im je potrebna upravo ta „provokacija“ – ali ne zbog šoka, već kao poziv na razmišljanje, na neke nove „misletine“. 🙂
U kojoj mjeri je ‘kabare’ forma, koju režiserka Lidija Dedović koristi, bila oslobađajuća za vas kao glumicu?
Kabare je moja forma. Još nakon prve postavke maštala sam da se opet desi nešto slično. Radila sam i druge projekte sa elementima kabarea, ali nikada u potpunosti. Sloboda koju ta forma daje je neprocjenjiva – ali zahtijeva disciplinu i čistoću koje često promaknu tokom rada na predstavama, a ponekad i u samom igranju.
Gledajući mlade kolege sa strane, prva misao mi je bila – zašto nemamo više ovakvih projekata? Njihovo iskreno uživanje, potreba za istraživanjem, prelaskom granica, provociranjem sopstva, sopstvenog glumačkog organizma – to je prava suština kabarea. Kabare zahtijeva brze promjene radnje i lakoću u izrazu. A da bi se to postiglo – potreban je ozbiljan, dubok rad.
Mislim da su Lazar, Lara, Miloš i Itana ostvarili svoje najbolje uloge do sada. Možda neko kaže da sam pristrasna – i možda jesam – ali sigurno je da ih publika do sada nije vidjela u ovakvim ulogama. Drugačiji su, precizni, tačni – i srećni.
Kako ste doživjeli rad sa novom glumačkom postavom? Donosi li nova generacija novu energiju i drugačiju interpretaciju?
Moje kolege i koleginice u ovom procesu bili su – sjajni! Apsolutno da donose novu energiju, novi talas. Samo da ostanu ovako posvećeni – i nebo im je granica.
Ima li uloga koju igrate sada drugačiji emotivni naboj, dublji sloj, možda i više humora – u odnosu na onu iz 2007?
O, daaa. Druga je to žena. Mada mi je sa godinama postala bliža i zadatak mi je jasniji. Nisam jurila osmijeh publike, ni zabavu. Jurila sam suštinu. Ako publika uhvati tu suštinu i prepozna je – ja sam pobijedila.
Da li vam je bilo izazovno igrati isti tekst, a ostati autentična i svježa u izrazu?
Bilo je jako teško osloboditi se crtica prošlosti. Nerijetko sam od Lidije dobijala sugestije poput: „Nee, July… to je bilo – zaboravi to!“ To je proces. Traži od tebe da se iznova ogoliš i otpustiš ono što si već „znala“, da bi došla do onoga što sada zaista osjećaš.
Koliko vam lično znači ova predstava? Da li vam je donijela neku važnu prekretnicu u karijeri ili ličnom izrazu?
Mislim da je ovo moje polje. Vjerujem da će publika sada konačno prihvatiti mene kao glumicu koja vješto vlada ovom formom – i možda prestati da me „ponovo otkrivaju“ svaki put kada se u predstavi desi ples ili song. 🙂
Mada, iskreno, to ponovno otkrivanje i nije loše. Ono me stalno podsjeća da glumac nikada ne smije biti gotov proizvod.
Naslov ‘Ajmo na sex’ i dalje izaziva pažnju. Mislite li da je to i danas dobar mamac za dublju poruku, ili ljudi dolaze očekujući samo provokaciju?
Naslov je atraktivan, svakako – i često kad ga izgovorim, primijetim stid kod sagovornika. A neću ni da pominjem situacije kada, recimo, u pošti telefonom kažem: „Imam danas probu Sexa.“ 🙂 Ipak, volim da vjerujem da znatiželja može otvoriti prostor za dublja promišljanja. Voljela bih da nakon što odgledaju predstavu, ostavimo dovoljno prostora za debatu.
Kada biste danas kao žena i umjetnica morali poslati jednu poruku publici kroz ovu predstavu – šta bi to bilo?
„Previše misliš. Nemoj da misliš. Ajmo… i bolji svijet.“
I za kraj – šta bi Julija iz 2007. rekla Juliji iz 2025. na dan premijere?
„Uživaj, djevojčice. Tu sam da te nosim.“ ❤️
Foto: Duško Miljanić
zenskiportal.me
