Ponekad se, usred buke svijeta koji ne prestaje govoriti, zapitam ima li smisla da se i ja oglasim. A onda se podsjetim da istina ne mora biti glasna da bi bila snažna.
Ove redove pišem kao tihi poziv – vama, ali i sebi – da se vratimo jednostavnosti. U vremenu u kojem svi govore, možda je najvrijednije pisati s namjerom, a slušati s prisustvom.
Zatrpani smo sadržajem. Postovi, mišljenja, savjeti, inspiracije… Sve djeluje slično, ako ne i isto. U toj količini informacija, teško je naći nešto da nas zaista dotakne.
Kao somatski i leadership kouč, godinama pišem iz ličnog iskustva. Pišem jer vjerujem da svako iskustvo ima vrijednost.
Danas svi imamo nešto da kažemo — i to nije nužno loše. Ljudi žele da doprinesu, da podijele, da budu viđeni. Ali ponekad djeluje kao da svi pokušavamo reći nešto “veliko”, “važno”, “pametno”. Ponekad zaboravimo da nije sve nuklearna fizika. I ne mora biti.
Jednostavne stvari često najdublje dopru do nas. Ali upravo njih nekako najlakše zanemarimo.
Vjerujem da nije stvar u tome da uvijek budemo drugačiji. Dovoljno da budemo autentični, da pišemo ono što zaista osjećamo, bez pritiska da to mora zvučati posebno. Ne mora biti ni novo, ali ako je naše, ima svoju težinu. Možda neće odjeknuti kod hiljada ljudi, ali će pronaći one kojima je baš to trebalo.
Tiše. Jednostavnije. Prisnije.
U vremenu u kojem svi nešto govore, ponekad je najhrabrije stati i slušati. Ili pisati s namjerom, a ne iz navike. To je način na koji ja pokušavam da ostanem prisutna u onome što radim. Možda post neće biti “viralan” ali moj cilj je da bude iskren, da ovo bude poput dnevnika.
Jer na kraju, ne moramo vikati da bi bili primijećeni. Ne moramo biti ni savršeni. Nekad je najveći uticaj onaj koji dolazi tiho, ali ostaje dugo. Zato birajmo utentičnost, da govorimo kad imamo šta da kažem, a kad nemamo da slušamo.
Jer u toj autentičnosti, u toj tišini, često se krije najviše istine.
Do sljedećeg čitanja,
Jelena Vuletić, ACC,
Osnivačica Balance to Business-a
