Ćutanja su uvijek kriva za sve naše nesigurnosti, za naše mentalne disbalanse, za anksiozne
napade i nerazumijevanja s ostatkom svijeta. Ono što nijesmo u stanju da formulišemo u nama
sazrijeva, probada i okupira nas poput korova pretvarajući nas u zarobljenike sopstvenih otklona
od običnosti. Nekad se tišine razbijaju naglo s posljedicama po nas i druge, a nekad se
diskretno razviju u priče koje su preskočile stepenik pravog trenutka, ali nikad ne dođu kasno,
što se lijepo posložilo u najsvježijem romanu Momčila Zekovića.
Ovaj književnik i muzičar napisao je najbolju knjigu do sada, što zbog spisateljskog staža koji
nalaže da svaka nova bude bolja od prethodne, što zbog činjenice da njegova Biblioteka ćutanja
umnogome odaje utisak da je autor, bodlerovski rečeno, unio u nju svu svoju nježnost, svu
svoju dušu, svu ljubav i ljutnju. Malo je knjiga s čijim junakom dišete sinhronizovano, knjiga koje
sugerišu da živite ili ste živjeli iste okolnosti u istom komadiću vječnosti i malo je knjiga u kojima
ćete pronaći sebe nepremazanog slojevima pokušaja da sakrijete da osjećate svaki mogući
kolektivni ponos i poraz. U zemlji od kamena ljudi su sve, samo ne kamen.
Ono u čemu je Zeković dosljedan u kompletnom svom stvaralaštvu su ton i oko za detalje, i to
što uvijek ima poneka rečenica koja nastavi da živi kao podstanar u našoj svijesti i nakon što
izađemo iz njegovih knjiga. Roman Biblioteka ćutanja ih ima više nego obično, i sav je od
momenata koji se urežu zauvijek. Posebno završni monolog protagonistkinje done Simone koja
simboliše povratak u zagrljaj poznatosti, povratak domu, sebi iskonskoj i svemu onome što joj je
zapisano u krvi. Krv ne da nije voda, već je tihi (opet tihi) pokretač svega koji jednom mora da
se zagrije do ključanja i vrati nas na, što bi rekla digitalna generacija, fabrička podešavanja.
S ovom knjigom smo svoji na svome i to više nego ikada, dobrovoljni zatočnici zemlje, trajanja,
zaokreta i muka urezanih u kulturološki kod, njeni spasitelji i njeni zanemarivači, oni koji se
divimo spoju mora i planina i oni koji, kao svaki pristojni i svjesni patriote – kritikujemo. U ovom
slučaju Zeković nas vodi kroz cijeli jedan vijek i kroz vizuru nekoliko generacija, podmeće nam i
ljubavnu priču i akcione scene i lirski nabijene meditacije, istorijsku dramu i melanholične
meditacije da bi nas uvjerio da ova priča mora da bude pročitana kao da je naša – jer na
samom kraju to i jeste. Čija bi drugo bila… Dragana Erjavšek, NK, 15. 4. 2025.
Recenzenti knjige su književni kritičar i književnik Vladimir Arsenić, dramaturg i književnik
Obrad Nenezić, književnik i istoričar Slobodan Bobo Čukić i reditelj Darko Ivanović.
Naslovna stranica knjige donosi upečatljivu fotografiju Saše Pavićevića, dok su za prelom i
dizajn izdanja zaslužni Radoje Vešović i tim GARAŽA. Knjiga je za sada dostupna preko
stranica Džep sa tajnama.
zenskiportal.me
