Govor mržnje i vršnjačko nasilje u školskom dvorištu

Govor mržnje je sve učestalija pojava među djecom i mladima, a njegove posledice su različiti oblici nasilja, među kojima posebno zabrinjava vršnjačko nasilje kao ozbiljan društveni problem.

Škole su siguran prostor gde djeca i mladi ljudi mogu da ostvare svoja prava na obrazovanje i jednake mogućnosti za učenje. Međutim, za mnoge dječake i djevojčice odlazak u školu može biti traumatično iskustvo zbog fizičkog ili psihičkog nasilja kojem su svakodnevno izloženi. Podaci o tome koliko je rasprostranjen govor mržnje među mladima u Crnoj Gori – ne postoje. Ali kada je riječ o vršnjačkom nasilju, prema istraživanju Global Kids Online iz 2016. godine, sprovedenom uz podršku UNICEF-a, skoro trećina (28%) mladih uzrasta od 12 do 17 godina potvrdila je da su imali iskustva vršnjakog nasilja. U istom istraživanju je trećina mladih uzrasta od 12 do 17 godina (32%) izjavila da lako gube živce i ljute se…

Dječaku od 13 godina odstranjena je slezina nakon što ga je nožem izbo dvije godine stariji učenik. Incident se dogodio u Bijelom Polju. U Baru u tuči nekoliko učenika osmog i devetog razreda nožem je lakše ranjen jedan učenik. U istom gradu maloljetnici tuku svog vršnjaka koji ne pruža otpor.  Okupljena grupa posmatra i ne preduzima ništa da zaustavi nasilje. Snimak incidenta koji je telefonom snimila nepoznata osoba proširio se društvenim mrežama. Dvanestogodišnja djevojčica takođe iz Bara, godinama trpi zlostavljanje vršnjaka u osnovnoj školi. U školskom hodniku jedne osnovne škole u Petrovcu, dva učenika tokom malog odmora, vodom prskaju učenicu i udaraju je nogama i rukama po tijelu. Drugu učenicu dva učenika vezuju plastičnom imitacijom sredstava za vezivanje.

Ovo su samo neki od prijavljenih slučajeva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori. Prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, u posljednje dvije godine centri za socijalni rad zabilježili su 127 slučajeva vršnjačkog nasilja u školama. Riječ je o djeci uzrasta od 12 do 16 godina, pri čemu se 106 slučajeva odnosilo na dječake, a 21 na djevojčice. Pored nekoliko slučajeva fizičkog nasilja i par slučajeva sajber nasilja, uglavnom se radilo o verbalnom nasilju koje uključuje vrijeđanje, ponižavanje ili ismijavanje.

,,Ovi podaci ukazuju na potrebu jačanja socio-emocionalnih vještina djece kako bi ona naučila da upravljaju različitim emocijama, unaprijedila komunikaciju i usvojila adekvatna ponašanja za mirno rješavanje sukoba. UNICEF već niz godine podržava realizaciju programa za razvoj socio-emocionalnih vještina u okviru redovnog sistema obrazovanja u Crnoj Gori. Podržali smo Ministarstvo prosvjete kada je u pitanju usvajanje Uputstva za škole za prevenciju i akciju u slučajevima nasilja, kao i praćenje realizacije Uputstva kroz redovno prikupljanje podataka i informacija o mjerama preduzetim na nivou škole u pravcu prevencije nasilja i podrške djeci u slučaju kada do njega dođe,’’ kaže šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander.

Foto: Arhiva

Vršnjačko nasilje (buling)

Nažalost, nasilje je dio našeg svijeta i roditeljima je nemoguće da u potpunosti zaštite djecu od spoljnjih uticaja. Vršnjačko nasilje je izazov za školu, za porodicu, za lokalnu i širu zajednicu. Zato je neophodan sistemski pristup rješavanju vršnjačkog nasilja u obrazovnim institucijama koji će ostvariti viziju bezbjedne škole.

Prema UNICEF-ovom globalnom izvještaju iz 2017. godine, u svijetu čak više od trećine učenika uzrasta od 13 do 15 godina svakodnevno trpi vršnjačko maltretiranje. Kada jedno dijete s namjerom pokušava da povrijedi drugo dijete govorimo o bulingu tj. vršnjačkom nasilju. To je ponašanje koje se ponavlja, a obuhvata različite vidove fizičkog ili psihičkog nasilja među vršnjacima, s mogućim teškim posledicama. Najzastupljeniji oblik vršnjačkog nasilja je verbalno nasilje.

Kada dijete pokazuje nasilne tendencije prema drugom djetetu ili grupi djece i to uglavnom zbog njihovog izgleda, sposobnosti, vjere, nacionalne pripadnosti ili pola, zbog čega se uvredljivo izražava – onda je to govor mržnje. Govor mržnje obuhvata uvrede, prijetnje, ogovaranje, uznemiravanje, ismijavanje, ruganje. Širenje ružnih komentara o nekome ili uvjeravanje druge djece da se ne druže sa djetetom, odnosno isključivanje iz društva, jedan od težih oblika psihološkog nasilja. U nekim slučajevima, zloba je namjerna a u drugim, počinioci možda dovoljno ni ne razumiju značenje riječi koje izgovaraju. Bez obzira na namjeru, važan je uticaj koje ovakvo ponašanje ima na žrtve kod kojih izaziva strah i nesigurnost.

Vršnjačko nasilje se ne dešava samo na školskom igralištu, danas nasilnici koriste SMS poruke, e-poštu, društvene mreže i forume da vrijeđaju druge i šire govor mržnje. Kada se nasilje događa na internetu onda govorimo o sajberbulingu. Nasilje na internetu, koje se još naziva i ‘nevidljivim nasiljem’ jer se teško kontroliše, jedno od najzastupljenijih i najopasnijih oblika nasilja za najosetljivije grupe kao što su djeca u osnovnim i srednjim školama. Važno  je da mladi kao najčešće žrtve nasilja na internetu o svojim iskustvima govore s roditeljima i prijateljima, a nasilje učine javnim. Ako ne reagujemo na nasilje znači da smo prihvatili onlajn zloupotrebu.

Kako pomoći djetetu koje je žrtva nasilja?

Svaki oblik nasilja ostavlja posledice na psihičko zdravlje djece, i stoga ga je važno što ranije prepoznati i iskorijeniti. Djeci je teško da govore o maltretiranju jer se osjecaju postiđeno ili uplašeno. Prvi znak za uzbunu je kada dijete odjednom ne želi da ide u školu. Ostali znaci maltretiranja mogu uključivati neobjašnjive modrice i ogrebotine, dijete je utučeno ili razdražljivo, često gubi novac za užinu, ima sve lošije ocjene i često mijenja raspoloženje. Zato je djetetu neopodna roditeljska podrška i stručna pomoć koja će ga ohrabriti da govori o problemima. Određene grupe djece, kao djeca koja potiču iz ekonomsko ugroženih porodica, djeca s invaliditetom, nacionalne manjine, kao i oni fizički slabiji češće su žrtve vršnjačkog nasilja.

‘’Djeca u velikom broju slučajeva potiskuju problem, sakrivaju ga od roditelja i pokušavaju da ga  rješavaju onako kako oni znaju, kada je u pitanju vršnjačko nasilje. Dijete koje je žrtva vršnjačkog nasilja ne može u potpunosti samo na pravi način da se bori sa porukama koje dobija od vršnjaka, već je uloga roditelja izuzetno važna. Sve što problem postaje dublji i veći, teže je vratiti dijete na pravi put, kaže psihološkinja Rada Femić.’’

Djecu treba podučiti da nasilje prijave čak i onda kad oni sami nisu žrtve već posmatrači. Posledice nasilja u školi imaju dugotrajne efekte na fizički, psihički i emocionalni razvoj djeteta. U najgorim slučajevima maltretiranje je dovelo djecu i mlade do samopovređivanja, pa čak i samoubistva.

Femić isitiče da je ‘’djetetu značajan topao pristup, pun razumijevanja. Djeca koja su žrtve nasilja često nisu dovoljno ‘hrabra’ da pričaju roditeljima o tim problemima, jer osjećaju stid. Takođe neka djeca  smatraju da je njihova greška i odgovornost što im se to događa, pa u tom slučaju roditelj treba da bude veoma obazriv u razgovoru kako dijete ne bi razvilo dodatni osjećaj krivice, ili strah da će razočarati svoje roditelje’’.

Foto: FB

Djeca uglavnom kopiraju ono što vide

Na djecu ne utiče samo porodica, već i društvo u kojem žive, mediji i internet. Djeca i tinejdžeri koji koriste govor mržnje i nasilje da bi povrijedili svoje vršnjake, obično su i sami žrtve neke vrste zlostavljanja, ili imaju negativne uzore. Psiholozi su uglavnom saglasni da su nasilna djeca često i sama žrtve nasilja u porodici ili van nje. Ona uglavnom dolaze iz problematičnih porodica koje žive sa nasilnikom ili su izložena govoru mržnje koji potom i sami ponavljaju.

Sa druge strane, nasilnici možda nisu ni svjesni implikacija svog ponašanja niti da ono što izgovaraju jeste govor mržnje. Djeci koja su nasilna prema drugoj djeci takođe se mora pomoći da promijene svoje ponašanje. Premještanje djece u drugu školu, čemu se ponekad pribjegava, nije rešenje problema. Potrebno je da stručnjaci kontinuiranim radom pomognu nasilnom djetetu da promijeni ponašanje kao i žrtvi da se oporavi.

Psihološkinja Femić poručuje da ,,nikad ne treba da kritikujemo ličnost djeteta već sam postupak djeteta. Uvijek odvojimo ličnost od ponašanja. Ako je dijete bilo uključeno u nasilje, treba ga spriječiti, prvo kroz razgovor, suočiti dijete sa događajem koji se desio i pomoći mu da shvati u čemu je njegova greška. Nakon toga je važno i navesti dijete da se izvini povrijeđenom vršnjaku. Izvinjenje će imati efekta ako je dijete tokom odrastanja imalo priliku da čuje izvinjenje roditelja  upućeno njemu ili bilo kom drugom. Kroz taj usvojeni model dijete shvata da izvinjenje nije poniženje, već lijep ljudski gest, koji pruža značajnu satisfakciju onome ko je povrijeđen, sa ciljem da se obje strane osjećaju dobro’’.

Prijava vršnjačkog nasilja i kako da se protiv njega borimo?

Djeca žrtve nasilja i govora mržnje nasilje treba da prijave nastavnicima ili direktoru škole. Pored toga, žrtve vršnjačkog nasilja ili svjedoci nasilja, mogu se obratiti policiji, Centru za socijalni rad i Zaštitniku ljudskih prava i sloboda i zdravstvenim ustanovama. Uz to, postoji i nacionalni SOS telefon za djecu i mlade: 116-111, koji djeca mogu pozvati ne samo da prijave nasilje, već i da potraže psihološku podršku i savjet u vezi s bilo čim što ih muči.

Što se kaznene politike tiče djeca koja vrše nasilje podliježu krivičnoj odgovornosti od navršene 14. godine, kada odgovaraju u krivičnom ili prekršajnom postupku. Mlađima od 16. godina mogu se izreći samo vaspitne mjere, a starijima i kazna maloljetničkog zatvora. Kod djece mlađe od 14. godina, primjenjuje se savjetodavni i vaspitni rad.

Izgradnja kulture nenasilja prioritet je za crnogorsko društvo, smatra Santander i ističe da ,,se svi  moramo ujediniti na zadatku da našoj djeci pružimo dobre uzore i sistem vrijednosti kojima se promoviše nenasilje. Ovo nije samo kolektivna odgovornost društva, već i individualna odgovornost svakog njegovog člana. Kako bi se na djelotvoran i održiv način spriječili i rješavali govor mržnje i vršnjačko nasilje, važno je da Crna Gora izradi novu Strategiju za prevenciju i zaštitu djece od nasilja, koja će uključivati onlajn nasilje i govor mržnje. Ovu strategiju treba bazirati i pratiti prema podacima o prirodi i obimu govora mržnje i onlajn nasilja nad djecom u Crnoj Gori. Iz tog razloga, neophodni su dodatni napori različitih institucija kako bi se unaprijedilo prikupljanje podataka o toj pojavi’’.

Ne postoji univerzalni lijek za vršnjačko nasilje i govor mržnje, ali postoji način da im se suprotstavimo. Priče o vršnjačkom nasilju nisu pubertetski nestašluk i zato ih moramo ozbiljno shvatiti i o njima otvoreno govoriti. Važan metod je i obrazovanje. Škole treba da igraju ključnu ulogu u borbi protiv nasilja i govora mržnje, jer djeca u školskom dvorištu provode veliki dio dana. Kada je u pitanju maltretiranje, nasilje putem interneta, uznemiravanje i govor mržnje, što se više djece edukuje o ovim pitanjima, to ćemo više  nasilja moći da spriječimo u budućnosti.

Digitalno nasilje i video igrice

Toksični govor u video igricama je globalni problem. Svaki oblik verbalne agresije i nasilja se iz stvarnog svijeta prenosi u virtuelni svijet, a oflajn i onlajn nasilje često se događaju zajedno. Govor mržnje kao oblik vršnjačkog nasilja veoma je zastupljen na društvenim mrežama, gdje su djeca izložena ponižavanju i omalovažavanju. Istraživanja koja se rade širom svijeta govore da djeca sve više vremena provode onlajn i da previše vjeruju Googl-u i onome što vide na mrežama. U zemljama EU, u školskoj 2018-19. godini, oko 1,3 miliona učenika, uzrasta od 12 do 18 godina, bili su žrtve govora mržnje zbog svoje rase, vjere, porijekla, invaliditeta, pola ili seksualne orjentacije. Roditeljska kontrola i učešće roditelja u igračkim aktivnostima svoje djece je dobar početak suočavanja s problemom. Prema istraživanju firme za bezbjednost na internetu Norton, više od 43% – od 7000 roditelja iz svih krajeva Evrope koji su učestvovali u istraživanju – vjeruje da zbog korišćenja uređaja djeca lošije spavaju. Ipak, mnogi od njih su priznali da i sami previše koriste uređaje i tako daju loš primjer. Prema rezulatima sprovedenim u Velikoj Britaniji, djeca više žude za ekranima tableta i telefona nego za slatikišima, te radije gledaju u ekran nego što se igraju napolju, dok gotovo četvrtina djece (23%) provodi više vremena onlajn od svojih roditelja.

Zastrašujući dio sajber maltretiranja je što su najčešće žrtve tinejdžeri dok prosječan igrač ima čak 34 godine! Ipak, samo 38% žrtava prijavi svoje iskustvo roditeljima. Nedavna studija je otkrila da se 80% igrača video igrica (DOTA 2, Valiant, Grand Theft Auto, Call of Duti i CS: GO itd.) suočilo s nasiljem na mreži. Onlajn lobiji za više igrača su i okrutna virtuelna igrališta na kojima kultura maltretiranja cvjeta. Lobiji igrica Fortnite, Overvatch i GTA – pokazuju rastući trend sajber zloupotreba koje sprovode takozvani ‘griferi‘. Pojedini nasilnici čak lično proganjaju svoje žrtve i na mreži i van nje. „Utišaj ton i prijavi“ je funkcija koju mnogi onlajn gejmeri vjerovatno najčešće koriste.

Nastojeći da omoguće svom djetetu ono što i druga djeca imaju (pametne telefone, tablete), roditelji pomalo zanemaruju potencijalne rizike i opasnosti korištenja interneta, a često i ne znaju kako dijete provodi vrijeme online, niti s kim se dopisuje. Međutim, uz pažljivo praćenje, porodice mogu osigurati da djeca konzumiraju medije prilagođene njihovom uzrastu i da se zaštite od potencijalno štetnih efekata zastrašujućih sadržaja na koje će neizbježno naići. Djeca će prirodno biti i radoznala i uznemirena kada se susretnu s nasiljem, bilo da je stvarno ili izmišljeno, a na roditeljima je da pruže kontekst i sigurnost.

Izvor: radiotitograd.me (D.R)